S fakulteta na posao

Dakle, po završetku srednje
škole s određenim očekivanjima upišeš fakultet, siguran kako te po završetku čeka
posao. Odslušaš par predavanja, daš koji ispit, vidiš da sve to ne funkcionira
ona kako piše na internet portalima fakulteta, sve je lijepo i bajno. Svako
malo slušaš o raznoraznim aferama, od Indexa do drugih sumnjivih fakultetskih
poslovanja, okreneš se par puta oko sebe pa shvatiš gdje živiš. Shvatiš da, ako
nemaš prilično dobre veze u nekoj od ovih nekoliko državnih firmi što nam je
ostalo, baš te i ne čeka neka svijetla budućnost. Shvatiš kako je i onaj već
prilično skromni san s početka priče, prilično nerealan. Shvatiš da negdje
nešto ne valja, kako si netom prije izbora slušao priče o nekom prosperitetu
mladih, o boljoj budućnosti, o koraku naprijed pa čak i o Hrvatskoj u Europi.

Kockicu po kockicu polako u
složiš prilično jasnu sliku realne situacije u kojoj se nalaziš skupa s
nekoliko desetaka tisuća studenata, tvojih kolega koji će prije ili poslije
shvatiti isto. Shvatiš, ali se pitaš odakle im pravo dizati nosove kada mladi
završe fakultete i sa svojim diplomama sreću traže daleko od kuće, u nekim
zemljama koje odavno mladima koji žele, mogu i zaslužuju, pružaju kvalitetne
uvjete rada. Olako i vješto barataju riječima; hrvatstvo, hrvatska ili izdaja
pri svakoj spomeni mladog čovjeka koji sreću koju zaslužuje potraži van granica
Lijepe naše. Pitaš se da li oni koji kroje našu budućnost, vuku takozvane
krucijalne poteze, oni koji vladaju tako olako zaboravljaju obećano… Pitaš se
znaju li da mi mladi nismo još toliko senilni?

Da li zaboravljaju kako su
izbori svake četiri godine, a mi nismo zaboravili obećano? Da li nas drže toliko
glupima da misle kako ćemo dva puta pasti na ista lažna obećanja te da i sami
ne vidimo kako jeftino i bezobrazno rasprodaju sve što su naši starci
sagradili? Misle li kako se mi ne sjećamo da su ne tako davno naši starci
radili u velikim firmama koje su uz posao dali i krov nad glavom, svake godine
ljetovanje u nekom od odmarališta ili zimovanje u ne možda tako egzotičnim
krajevima, no barem su uživali u zarađenom vlastitim rukama? Bili oni desni ili
lijevi, crveni ili plavi, ili nas smatraju prilično glupima ili se možda čak
iskreno i nadaju da odemo nekamo vanka pa da istim lažnim obećanjima farbaju
oči onima koji su toliko mladi da još ne vide što se oko nas događa?

Sve u svemu, pitam se samo
da li mogu ostati i učiniti promjenu, da li se moj glas može čuti, da li ja kao
pojedinac mogu učiniti razliku? No puno je tu prepreka koje te iz dana u dan
tjeraju sve dalje i dalje od pozitivnog razmišljanja, pa i ne čudi činjenica
kako se dvije trećine mladih izjasnilo da im je inozemstvo najizglednija
opcija.

Ali ne kažu bez veze da nada
umire zadnja, stoga vjerujem i ja, da će doći bolje sutra, da će jednom ispunit
barem dio obećanja. Možda im samo opet dajemo još jednu priliku da nas
razočaraju, no na kraju krajeva, nisu krivi oni što su obećali pa zaboravili,
krivi smo mi mladi što pamtimo ta obećanja.

Pratite rubriku Y generacije i Igora Kandića na Twitteru.