A kako ću drukčije? Počesto su i prečesto pretrpane, a i da nisu, iz dana u dan viđam hrpe bačenog otpada pored njih, umjesto u njih. Još uvijek imam ponešto savjesti, pa nastojim vlastiti kućni otpad razvrstavati, ubacujući staklo u kante za staklo, papir u kante za papir, a plastiku u kante za plastiku. Ali ne znam koliko to ima smisla kada vidim kako ima sugrađana kojima se za to baš fućka. Oni ubacuju sve svugdje, pa djelatnici Čistoće takve kante posljedično smatraju miješanim otpadom. A to moj trud poništava.
Na djelu je logika primitivnog uma koja kaže – ne možeš ti činiti toliko pozitivnog koliko ja mogu negativnog. Kako takvoj doskočiti? Uvjeren sam, na samo jedan način – kaznama. Kad nas zaboli u novčaniku, onda stvarno zaboli.
Statutu grada Rijeke iz 1530. godine
Nećete vjerovati, s istom su se vrstom problema, bome i sa sličnim zaključkom, nosili u Rijeci odavno. Uvjeravaju me u to već prvi poznati zapisi o urednosti javnih gradskih površina, što ih nalazim u Statutu grada Rijeke iz 1530. godine.
Slikovni prikazi pokazuju kako je Rijeka u to doba grad rahle izgrađenosti, s prilično praznog prostora između kuća, prepuštenog pašnjacima, vrtovima i stajama. A u kućama, kronike bilježe kako je rijetko koja imala zahod. Stanovnici su izlijevali nečistu vodu i bacali smeće kroz prozor na ulicu. Svinje su gradom lutale danju i noću, a stoka se privezivala i na glavnom gradskom trgu. Što je takvo stanje stvari značilo za svakodnevni život, nije teško dokučiti. Gradska vlast odlučila se zato pozabaviti pitanjem javne higijene vrlo predano. Svjedoče to pravni spisi kojima je regulirano pitanje smeća na vlastitom teritoriju, unutar okvira čvrstih zidina koje su zaštitnički obrubljivale grad, izrastao uz dvije žive vode, jednu slatku (Rječinu) i drugu slanu (more).
Statut iz 1530. pun je propisa kojima se definiraju razni aspekti života u gradu, što uključuje i one posvećene pitanjima javne čistoće, bolje rečeno nečistoće. U Knjizi trećoj kaznenih parnica zabilježen je članak 48., koji citiram u cijelosti, a govori, kako mu to kaže naslov, „O onima, koji bacaju vodu čistu ili nečistu s visoka ili niska i o onima, koji drže na javnim cestama gnoj ili smeće, i o onima, koji zagađuju cestu“.
Kazne za onečišćenje grada
„Naređujemo da se nijedna osoba ne usudi i ne odvaži s visoka ili niska baciti čistu ili nečistu vodu, ili drugo smeće na javne ili slične ceste pod kaznom od 40 soldina za svakog, koji protivno uradi i za svaki puta. I ako tkogod baci na neku osobu štogod od rečenog, neka se kazni danju rečenom kaznom, a noću neka se kazni dvostrukom, i neka se dade puna vjerodostojnost uz samu prisegu onoj osobi, na koju je bilo bačeno, i neka ima trećinu kazne. Još neka se nitko ne usudi držati pred svojom kućom gnoj ili drugo smeće ili na javnom putu, ili sličnom ili kod kojeg bunara, ili na gradskom trgu, pod navedenom kaznom od 40 soldina. Nego, svatko je dužan sve smeće odnijeti ili dati k morskoj obali i baciti ga izvan mosta na za to određeno (mjesto) pod kaznom od 20 soldina za svakog i svaki puta, kada se protivno uradi. I u navedenim slučajevima može svatko optužiti i neka se vjeruje samoj njegovoj zakletvi, i neka ima trećinu kazne. I neka su svi službenici gradski i kotarski dužni obilaziti grad Rijeku i istraživati, i ako pronađu kakvo smeće na cestama ili javnim i sličnim putevima ili da je bilo zagađeno, imadu prijaviti kaznenom sudu vlasnike ili vlasnice kuća – ukoliko se pronađu osobe, koje gade ili su zagadile – gdje i pred kojima je navedeno smeće bilo pronađeno, i u tom neka je slučaju takva pretpostavka pravi dokaz, ako ne otkriju, tko je učinio ili postavio rečeno smeće, i protiv njima neka se postupa kao da su sami bacili i neka se kazne rečenom kaznom od 40 soldina. I svatko može optužiti i neka mu se vjeruje kao gore. I ako netko bude zatečen, kako zagađuje javnu cestu ili susjednu ili sličnu, ili u otvorenim vrtovima, ako je 8 godina i sin obitelji, neka se kazni sa 20 soldina, i za njega ili za njih neka se drže otac obitelji ili majka obitelji, skrbnik ili tutor ili njihov staratelj. Ako (je pak) mlađi, neka se kazni sa 10 soldina, i neka se prisili onaj, koji ima o njemu brigu, također da očisti ili da odnese ili da dade odnijeti rečenu nečist pod kaznom onoga, koji to propusti, od daljnjih 10 soldina, i svatko može optužiti i neka ima trećinu kazne i neka se vjeruje njegovoj prisezi.“
Što zaključiti iz toga članka? Mnogo toga. Kazne za onečišćavanje gradskog područja bile su detaljno razrađene za razne situacije i stroge. Saznajemo također kako je gradska vlast odredila lokaciju izvan zidina gdje građani mogu odlagati otpad.
Koliko su riječke vlasti odlučile povesti računa o komunalnom redu, upućuje u Statutu i Knjiga četvrta s člankom 3. Prema njemu, „predviđeno je radi čistoće i ugleda našeg grada, da se nijedna osoba – domaća ili stranac – ne usudi i ne odvaži držati svinje ili krmače, koje bi raštrkano hodale ili se skitale po gradu Rijeci, bilo po danu ili po noći, ili po vrtovima na području grada, pod kaznom od 20 soldina…“. Tomu se pridružuje sljedeći članak, prema kojemu krznari i postolari ne smiju na javnim trgovima i cestama držati kože radi sušenja. Dapače, „ jednako ne smije nijedna osoba prati rublje ili druge zamazane stvari ili držati neki smrdež ili gnoj kod bunara s vodom na javnim cestama u gradu Rijeci…“.
Za čistoću javnih prostora bili odgovorni vlasnici nekretnina
Zabrane su zabrane, one se odnose na neprimjereno ponašanje, no ključno je pitanje: tko je bio zadužen za redovno održavanje urednosti gradskih javnih prostora? Odgovor hita dobrim dijelom prema vlasnicima nekretnina. Čistoća javnih cesta i putova koji vode uzduž njihovih posjeda bila je njihova dužnost. Drugi dio odgovora upućuje na trhonoše, a to su osobe koje kruh svagdanji zaslužuju nošenjem raznih vrsta tereta, uz naknadu. Kako je zabilježeno u Knjizi četvrtoj, članak 15., za njih je vrijedilo da „imadu svake subote ili kada i koliko puta to satnik od njih zatraži zajedno s gradskim glasnikom očistiti trijem gradske vijećnice i gradski trg sve do mosta, i to besplatno.“ Eto, prvi gradski čistači bile su osobe koje su, na zahtjev predstavnika vlasti, imale obvezu čistiti dio javnih površina.
Vlast je vlast, ali i građani su građani. Stroge odredbe Statuta s vremenom nisu izdržale pritisak starih navika. Jesu li razlog bile slabosti u sustavu kažnjavanja?
Znajući za današnju praksu u tomu i primjenjujući aktualna iskustva na jučerašnju situaciju, nije mi teško povjerovati da je tomu baš tako. Sve se mijenja, ali stanje higijenske svijesti u glavama nekih sugrađana baš nikako. Na djelu je žilav višestoljetni kontinuitet. I zato mi se čini kako ćemo se ulične kante za smeće i moja malenkost još dugo mrko pogledavati.
Podijeli na društvenim mrežama