Saga o mozgu, razumu i svijesti

Upravo do
ovog paradoksalnog znanstvenog zaključka dolazi ugledni američki neurokirurg dr.
Eben Alexander u svojoj knjizi „Dokaz da postoji Raj“. Usuđujem se reći da je
ovo možda i najveći razlog zašto je ova knjiga postala svojevrsna „školska medicinska
čitanka“ o kojoj se istovremeno priča i
šuti. Iako mjesecima prva na svjetskim top listama čitanosti, zadnji je
naslov koji možete naći u stručnim bibliotekama znanstvene zajednice.

Razlog tome
ne treba pogađati. Knjiga ljudima daje nadu, a znanstvenu elitu ostavlja bez
riječi.

Ovo drugo
posebno je važno i zaslužuje da se posebno i objasni.

Do sada je,
naime, svako dokumentirano iskustvo u stanjima tik do smrti imalo svoje
znanstveno objašnjenje, u kojem su se znanstvenici držali mozga kao pijan plota. Istinitost takvih doživljaja nikada nije
bila upitna, ali mjesto radnje (po mišljenju struke) bilo je MOZAK. Bila je to
dogma u koju studenti medicine na ispitu iz kliničke neurologije još ni danas
ne smiju posumnjati.  

Ali ovim
slučajem stvari su se znatno zakomplicirale. Ovoga puta mozak se sam izmaknuo
iz vlastite znanstvene teorije. Radno nesposoban – isključen u mjeri da nije
znao ni sam za sebe, a kamoli da bi mogao proizvesti neku rajsku halucinaciju –
ostavio je znanstvenike nek’ si sami misle: Odakle izvire svijest koja u trenucima duboke kome nosi u sebi
razboritu ljudsku osobnost bez ikakve hardverske podrške sive moždane mase?

Za mnoge znanstvene
znalce (kao i nas neznalce) bila je to samo potvrda sumnji koje nisu smjeli
izreći javno: da je svijest u bit potpuno odvojena od tijela, da egzistira
samostalno i neovisno od ljudskog mozga, tek živeći sa njim u miroljubivoj i
aktivnoj koegzistenciji dok dijele isto tijelo. Nakon smrti svatko odlazi
svojim putem – mozak u grob, a svijest u Raj (da ne prizivamo Dantea).

Povijest
bolesti kakvu je preživio autor knjige (po struci neurokirurg) to upravo
potvrđuje:

„Primitivni dijelovi mog mozga koji
kontroliraju naše osnovne funkcije, funkcionirali su najveći dio vremena dok
sam bio u komi. No kada je riječ o
onom dijelu mozga za koji će vam svaki stručnjak za mozak reći da je odgovoran
za ono što me određuje kao čovjeka, on nije
funkcionirao. …Ono što je s medicinskog stajališta bilo uistinu važno u mom
slučaju nije bilo ono što se događalo meni osobno, nego to što se uopće ni na
koji način nije moglo ustvrditi da je sve to bila fantazija.“

Neki se
međutim nisu predali. U cilju zadržavanja stabilnosti znanstvenog sustava
(ne)znanja, izopćili su kolegu iz vlastite Crkve.
Kako? Tišinom – o tome se naprosto
ne priča.

Ima li takva
šutnja ikakvog smisla?

Apsolutno
nikakvog. I liječnici koji se toga drže čine veliku pogrešku, ne pridajući
dovoljnu pažnju dokumentiranim iskustvima mnogih pacijenata koji su prošli kroz
takva mistična stanja.

Za vrijeme
svoje prethodne karijere, ni dr. Eben Alexander u tom pogledu, priznaje i sam, nije
bio iznimka:

„Što sam više čitao ‘znanstvena
objašnjenja’ o tome što su iskustva tik do smrti,  to sam bio sve više zaprepašten njihovom
površnošću. No istodobno sam s tugom bio svjestan da su to bila upravo ona
objašnjenja koja bih u nekom prijašnjem razdoblju i ja sam neodređeno naveo. …Poput
mnogih drugih znanstvenika skeptika odbijao sam čak i pregledati podatke koji
su se odnosili na pitanja povezana s tim pojavama. Gajio sam predrasude prema
tim podacima, kao i prema onima koji su ih iznosili, jer mi moja ograničena
perspektiva nije pružala ni najblažu ideju o tome kako bi se takve stvari uopće
mogle događati. Oni koji tvrde da ne postoje dokazi za pojave koje ukazuju na
prošireni svijest, usprkos mnoštvu suprotnih dokaza, tvrdoglavi su neznalice.
Vjeruju da znaju istinu, a da ne moraju pogledati činjenice.“

No život je
ipak najbolja škola. Osobni uvid stečen iz kuta vlastitog doživljaja, u
svijesti doktora Alexandera potpuno mijenja pogled na stvar, profesionalno i
suštinski.  

„U medicinskom smislu to što sam se
oporavio  bilo je nemoguće, pravo
medicinsko čudo.  No stvarna priča
sastojala se u tome gdje sam bio te sam bio dužan ispričati tu priču, ne samo
kao znanstvenik koji poštuje znanstvenu metodu, nego isto tako i kao
iscjelitelj. Priča, istinita priča, može iscijeliti isto kao i medicina. …Novosti koje donose iskustva tik do smrti
mijenjaju život. No, kad osoba koja je otvorena tim iskustvima upita o tome
liječnika ili znanstvenika koji su u
našem društvu službeni donositelji odluka o tome što je stvarno, a što nije,
i prečesto joj blago, ali odlučno kažu da su iskustva tik do smrti fantazija:
proizvod mozga da se zadrži na životu i ništa drugo.

…Ako pacijentu sa  smrtonosnom bolešću onemogućite da se pokuša
uhvatiti za sitnu maštariju koja bi mu pomogla uhvatiti se ukoštac s mogućnošću
smrti, to je kao da osobi koju nešto boli ne želite dati sredstvo protiv
bolova.“

Značaj knjige
„Dokaz da postoji Raj“ stoga je više od obične priče. Za ovu vrstu literature
ona predstavlja prekretnicu u pristupu i doživljaju čitatelja prema mnogim
vrijednim djelima sličnog duhovnog sadržaja, kojima je nedostajao opipljiv
znanstveno dokaz koji bi skinuo sa njihovih korica znanstvenu etiketu mozgovne
fantazije.

Moderni Zapad
često je žrtva upravo vlastite znanstvene metodologije koja rigidnim stavom
obrane znanstvene istine prečesto ubija nadu na mjestima gdje bi trebalo davati
poticaj vjeri, zapostavljajući čak i provjerenu istinu o tom na koji način
snaga uvjerenja utječe na naše zdravlje.   

Suprotno tome,
autor knjige citira Johna C. Ecclesa:

„Držim da znanstveni redukcionizam, sa
svojim zagovaranjem obećavajućeg materijalizma kojim u konačnici sveukupni
duhovni svijet pokušava objasniti u smislu obrazaca neuronske aktivnosti
neizmjerno umanjuje misterij ljudskog života. To uvjerenje mora se klasificirati
kao praznovjerje. Mi moramo shvatiti da smo duhovna bića s dušom, koja postoje
u duhovnom svijetu te materijalna bića s tijelom i mozgom, koja prebivaju u
materijalnom svijetu.“

Ili, kako bi
to jednostavnije rekao veliki indijski mistik i učitelj Ramana Maharshi:  “U stvarnosti ne postoji ljudsko biće. Postoji
duhovno biće koje prolazi kroz ljudsko iskustvo” 

Nemojte vjerovati – pročitajte knjigu.