Sat povijesti ili promašena nastava?

Taj
osjećaj je sličan onome kad gledam kako se djeca na satu tjelesnog odgoja pentraju
uz konop bez potrebne pripreme i zaštite, dok ponosni nastavnik diktira u
kameru: „Cilj ovog nastavnog sata je stjecanje novih motoričkih znanja, razvoj motoričkih
sposobnosti i podizanje razine motoričkih dostignuća.“

Svaka
čast, kolega…Ali ubit ćete djecu – rekao bi profesor Findak, hvatajući se za
glavu.  „Ovo je neodgovorno i neozbiljno.
Smjesta prekinite nastavu.“

No lako je
za tjelesni. Metodičke pogreške na satu povijesti puno su teže. Ovdje posljedice
loše pripremljenog sata mogu biti dalekosežne. I budemo li u tom pogledu neozbiljni,
povijest se lako može ponoviti.

A ocjenu te
kvalitete lako je prepoznati. Djeca su iskrena i ne znaju lagati.  Pitajte ih i ona će vam sama reći.

Zadnjoj takvoj
razrednoj grupi koju sam slušao nakon povratka iz Vukovara, glava je bila puna kalašnjikova. Dovoljan dokaz loše
pripremljenog sata i promašene nastave. Jedna majka sama mi se požalila kako
poslije takvih povijesnih ekskurzija
uvijek mora s vlastitim djetetom ponoviti osnovne lekcije iz vjeronauka.

A cijela
stvar je samo u osjećaju da se u srcu i glavi poredaju prave vrijednosti.

Nema
greške u tome da se priča o herojima koji su uništili neprijateljske tenkove,
ali velika je pogreška što se premalo priča o istim herojima koji su
neprijateljskim vojnicima često spasili život.

Prva
činjenica je povijesna istina jednog rata, a druga činjenica je moralna istina
istog rata. Prva je obrazovna, a druga je odgojna. Samo u paru daju pravi i
potpuni smisao nastavnom satu o Domovinskom ratu.

Zanemariti
takvu vrstu povijesnog razvrstavanja, znači zanemariti osnovni cilj odgoja i
obrazovanja – razvoj karaktera. Jer, kao što reče jedan bivši politički
zatvorenik, djecu ne treba opterećivati povijesnim pravdama i nepravdama u
smislu da nekome sude, nego ih učiti razlučivanju dobra od zla.

Zato odgovorno
sa školskim programom, i (ono što je jednako važno) oprezno sa ratnim učiteljima.
Nisu svi isti i nemaju svi jednak moralni kod koji ih kvalificira da stanu pred mlade
učenike i održe prigodni nastavni sat. Onaj tko je držao do časti u ratu, sa
istim osjećajem evocirat će i povijesne uspomene svojeg ratnog puta. Mladima
trebaju herojski uzori, a ne ratna uzbuđenja koja će u njihovim glavama usaditi
razne političke i nacionalne predrasude.

No,
postoji i jedan sigurniji način učenja povijesti, koji istinu i slijed kronoloških
događaja pokušava razumjeti u korijenu. Upravo onako kako to i sam Vukovar kaže
pjesniku:

 

Ako ikad
kreneš da se boriš

tjeran
željom da me osvetiš…

nemoj to
učiniti.

Ako ikad
pođeš da se boriš,

tjeran
mržnjom jer ne možeš me prežaliti,

ja te
molim nemoj to učiniti.

Osveta
nas  je razdvojila,

mržnja me
je ubila.

 

Radije mi
pjevaj pjesme Ljubavne,

radije mi
piši duge stihove.

Al u njima
nek’ ne bude tuge,

i u njima
nek’ se rat ne spominje.

 

Samo
Ljubav, to je pravi put do mira.

Ljubav,
samo to je Istina…

svaki
drugi put je prijevara.

Ljubav je
snaga Svemira,

Ime protiv
kojeg nitko rat ne dobiva…

Sve je
drugo samo laž i obmana.

 

Zato nemoj
da se prevariš

ako te
pozovu da me osvetiš.

Budi
spreman svaku suzu da zaboraviš;

budi
spreman svaku bol da oprostiš.

 

Voli me u
svojim pjesmama, i opet ćeš me vidjeti;

voli me u
ljudima, i ja ću ponovo oživjeti.

U ljubavi
ne može se umrijeti!

Voli me
tišinom, i ja ću sigurno ponovo se vratiti.