Ima i onih što se
sjećaju vlastitih baka koje su svakodnevno stizale na rad u predbenčićevsku
Tvornicu duhana, praveći cigare i cigarete koje su zdušno pretvarali u dim
predstavnici muškog roda, dok bakama-radnicama takvo što u ona vremena nije
bilo dano. Žene s dimećom cigaretom u ruci? Taman posla, njihovo je da ih pažljivo
izrađuju i slažu u kutije, a muškima je da ih potom pušački uživaju. Zanimljiva
raspodjela poslova.
No, ne
pišem retke ove zbog te zanimljivosti. Nisam radio u Benčiću, bake mi još
manje. A ipak, i sam sam se emotivno spetljao s njim. Dobro, ne baš izravno s
njim, ali s njegovom šećernom pričom da, pa je i on tu negdje. Benčićev šećer
ušao je u moj život na nešto zapadnijoj lokaciji, tamo gdje je riječka priča o
njemu i započela, u danima kada toga još nisam bio svjestan. Imate upitnik
iznad glave? Smjesta ga obrišimo: gurajući počesto nos za koji nikako da
dokučim je li mu baš svugdje mjesto, posrećilo mi se da sam prije desetak
godina pronašao mitsku lokaciju na kojoj je riječka Šećerana krenula krenula
pisati vlastitu radnu biografiju, na istoj je lokaciji i u cijelosti završila.
Pronašao sam njezin
Benčić prije Benčića.
Zahvaljujući važnosti i
razglašenosti upravne palače Benčić i cijeloga kompleksa ispred željezničkog
kolodvora, mnogi Riječani još uvijek poistovjećuju priču o Rafineriji šećera s
pričom o tom kompleksu, što je načelno dobro, jer Šećerana je uistinu tu
zabilježila krucijalno značajne trenutke svoga rada. Manje je poznato, međutim,
nešto podjednako važno, a to je činjenica kako Šećerana nije krenula u život s
lokacije na Brajdi, nego iz svoga zapadnijeg pogona. On je od prvih dana
Šećerane do njezina utrnuća (1750−1828) funkcionirao u današnjoj Baračevoj
ulici. Istraživači gradske povijesti znali su za njegovu pojavu negdje na
području Mlake, pojedinci su obazrivo spominjali Baračevu ulicu. Meni je propalo
zadovoljstvo precizno ga locirati na terenu današnje Rafinerije nafte, na
njezinom istočnom dijelu.
Ima li na tom terenu
građevina koje bi bile izravni, ekskluzivni svjedoci vremena u kojem je Mlakom
carevao šećer, možda i bile u funkciji njegove proizvodnje? Odgovor je
potvrdan.
Jedan od tih preživjelih
svjedoka, točnije protagonista rada prvog industrijskog kompleksa Rafinerije
šećera, doista je ekskluzivan. Riječ je o elegantnom zdanju koje se uzdizalo
nad nekadašnjim tvorničkim terenom Šećerane, uključujući njezin veliki barokni vrt,
svakodnevno ga nadgledajući. Za to se elegantno zdanje, za „raskošni
ljetnikovac“, kako ga nazivaju pojedini istraživači, mislilo da nije sačuvan. No,
stupimo li u pogon Rafinerije nafte, do terase pred „ljetnikovcem“ stiže se za nekoliko
minuta. Objekt je u rukama naftaša korišten kao Elektroradionica (u prizemlju)
i radnička svlačionica (na katovima).
Kada se zgrada pojavila
na Mlaki, nije moguće reći decidirano, zbog manjkavih dokumenata. Nije, međutim
tajna kako su vodeći ljudi Šećerane, smjesta po njenu osnivanju, krajem 1750.,
krenuli iz Trsta da bi odabrali mjesto s kojega bi započeli poslovne aktivnosti
u Rijeci, dajući kronološku prednost proizvodnji svijeća. Na Mlaki je jedna
manufaktura voštanih svijeća već postojala, bilo je dovoljno uzeti pod svoje i nadovezati
se na njezin rad, pa je izbor pao na taj dio riječkog predgrađa. Sve što je
uslijedilo − širenje poslova na nove gradske lokacije, na lokaciju Brajda (gdje
će niknuti kompleks koji danas nazivamo Benčić) i lokaciju Brajda Smrekari (kasnije
područje Pomorskog fakulteta) − poteklo je, dakle, s Mlake.
Ako se tako važnim
poslovnim operacijama poput postavljanja temelja proizvodnje, potom širenja
proizvodnje na nove lokacije, s Mlake i upravljalo, te ako su ti upravljački
poslovi bili u rukama direktora – a morali su biti – što zaključiti nego da su
direktori bili u tako ranoj fazi Šećeranina života prisutni na Mlaki, odnosno
da su na njoj imali prostor za rad i stanovanje. U takvu svjetlu, zdanje o
kojemu govorimo počinje dobivati vrlo rano vremensko objašnjenje. Ono je moralo
nastati u samim počecima Šećerane, između 1750. i 1752. godine. Zaključujem:
zdanje današnje naftaške Elektroradionice na Mlaki nije ništa drugo do prva
upravna zgrada riječke Rafinerije šećera.
Kada ulogu administrativnog
sjedišta Šećerane preuzme novija palača na Brajdi, spektakularno uređena nakon
požara 1785. godine, mijenja se funkcija objekta na Mlaki, koji postaje mjesto
povremenih boravaka direktora Šećerane, nekovrsna oaza za opuštanje gospode od
poslovnog stresa, njihov „ljetnikovac“.
Sudbina nakon utrnuća
Rafinerije šećera?
Zdanje će ubrzo privući
pozornost moćne riječke obitelji Ciotta i postati njezina akvizicija. Mađarski
političar Lajos Kossuth zabilježio je u pismu supruzi iz Rijeke 1845. sljedeće
retke: „Ovdje, pored Rijeke, ljetnikovac je obitelji Ciotta. Ne mogu ti ga
opisati jer, osim što predstavlja vilu, izgleda poput dvorca iz bajke.“ Mlađi
Ciotta je te godine u vojnoj službi u Italiji, u Rijeku se vraća 1859. godine,
da bi potom preuzeo dužnost gradonačelnika. Zdanje će tada doživjeti i ozbiljnije
zahvate rekonstrukcijske naravi. Kada Ciotta s vremenom prestane uživati u
posjedu, njegov najveći dio prodat će 1881. novoosnovanoj Ljuštionici riže,
koja će na tlu još postojećega vrta Šećerane izgraditi desetak pogonskih zgrada.
Ljuštionica će poslije Prvog svjetskog rata utrnuti, a njezin teren i zgrade
kupit će 1936. susjedna Rafinerije nafte, što će nekadašnjem nobl zdanju
Šećerane na koncu donijeti sudbinu Elektroradionice. Naftaši će ga koristiti do
2008. godine, danas je pusto i u njemu i oko njega.
Slab sam na šećerne
izazove raznih vrsta, od malih nogu, a od većih nogu i na naftaške. Ne pitajte
kako i zašto, jednostavno se dogodilo. To su valjda razlozi više zbog kojih
volim šušur oko Benčića, poveznice mojih dvaju tajno-javnih strasti. Pa još
kada se tomu dodao trenutak u kojem mi se razjasnilo da se preda mnom u
Baračevoj prostire početna situacija Šećerane, one iste koja se u gradskoj
povijesti meteorski pojavila kao gospodarska osobnost kojom počinje riječka
industrijska povijest, u jednu riječ kada se preda mnom ukazalo rodno gnijezde
riječke industrije – što mi je preostalo do koristiti svaku priliku da sa
sugrađanima i sam nasmiješeno zakoračim u Benčićeve impozantne zgrade.
A šušur tek počinje.
Podijeli na društvenim mrežama