Maks Križan ima dvanaest godina i svira gitaru od svoje osme godine. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, proteklih dana živi jedan malo drugačiji život na koji su ga prisilile mjere poduzete u okviru epidemije.
No, Maks se zapravo ne žali i kaže da mu dani brzo prolaze. Ujutro uz školu, a popodne u dvorištu igra košarku ili svira neki od instrumenata.
– Često provodim vrijeme s bratom, ali to je sada neizbježno – kaže Maks i dodaje smajl.
Maksa smo kontaktirali jer je nedavno na You tube kanalu njegovog tate osvanuo simpatičan kratak home-made video iz čijeg se potpisa vidi da se radi o pravoj maloj obiteljskoj kreativnosti u vrijeme koje nosi oznaku #ostanidoma.
Pjesmu koju je Maks odsvirao komponirao je Miroslav Lončar.
Ovu verziju skladbe sam odsvirao na električnoj gitari model Les Paul, koju nam je posudio prijatelj Jakša. Hvala mu. To je bolja gitara od moje električne.
– Prvo sam je odsvirao kako piše u notama, ali na električnoj, umjesto na klasičnoj gitari. Pojavila se ideja da zazvuči kao da svira trio. Tata je pomogao napraviti aranžman za bubanj i bass, a ja sam to navježbao I zatim me tata snimio – kaže nam Maks.
Video koji je potom snimljen na Piramidi, na krovu zgrade u kojoj Maks stanuje sa svojom obitelji, napravio je njegov brat, gimnazijalac Neo koji je s nama podijelio da mu je zabavno sudjelovati u kreiranju videa te da ponekad crta. Iako ne svira, Neo voli slušati glazbu raznih stilova.
O videu koji su snimili na krovu Maks kaže:
– Svima nam je to bilo zabavno. Krov mi se sviđa zbog lijepog pogleda na cijeli grad i zaljev. To je mjesto gdje često idemo sad kad moramo biti doma.
U međuvremenu, nakon objave videa na You Tube kanalu, autor pjesme, Miroslav Lončar javio se iz Washingtona D.C., pohvalio uradak i prošerao ga.
Miroslav Lončar, autor skladbe: Some kids in (looks like Rijeka, Croatia) took my simple guitar piece and had fun with it. I love it!
Tako je ova mala riječka priča došla i do Amerike.
Maks: “Sada imam više vremena za sviranje svih instrumenta koje sam si do sada kupio”
Pitamo Maksa je li bolje svirati od doma ili u glazbenoj školi pa nam kaže da u glazbenoj školi svira zadane skladbe na klasičnoj gitari, među kojima se našla i ova, a doma osim što vježba, svira i pjesme po vlastitom izboru, pa i na drugim instrumentima – bass ili električnoj gitari ili klaviru.
Osim glazbe, Maks voli igrati košarku koju i trenira, zimi voli bordati, a ljeti se kupati. Kaže: Također uživam u finoj hrani i video igricama.
Njegov brat Neo većinu je vremena pak provodio trenirajući plivanje u PK Kantrida. No vrijeme virusa zaustavilo je neke uobičajene aktivnosti pa pitamo Maksa što mu najviše nedostaje.
– Nedostaje mi druženje s prijateljima, odlazak na putovanja i prabakina kuhinja kod koje idem 2 puta tjedno, a sada nažalost ne mogu☹. Ali dobro je to što sam više zajedno s obitelji i što sada imam više vremena za sviranje svih instrumenta koje sam si do sada kupio.
Obiteljski život u vrijeme korone – sve je normalno, ali u “nižoj” brzini
Maksov i Neov tata je Vedran Križan, riječki glazbenik. A mama Mirjana ili kraće Miki, sportska je djelatnica, dinamična i simpatična osoba, vedra i sportskog duha. Ovaj četverac čini kreativnu riječku obitelj koja je u #ostanidoma doba pronašla način da dane ispuni kreativnošću, a zajedničko vrijeme oboji zabavom (uz ponavljanje školskog gradiva iz glazbene škole). Vedran i Miki o načinu života koji se u proteklih mjesec dana svima promijenio, kažu:
– Dobra stvar je obitelj na okupu. Nismo nikada bili toliko puno zajedno svi doma. Život se usporio. Više se smijemo. Razgovaramo. Okrenuti smo jedni drugima. Imamo vremena raditi stvari koje smo i prije prvenstveno trebali, ali smo stalno jurili i žurili, nikad sve stizali jer smo “morali” ne znamo ni sami što. Sada su se prioriteti prirodno posložili, i to svima odgovara. Evo, Maks napokon ima vremena baviti se svojim instrumentima koje si je kupovao od džeparca, ali je rijetko stizao posvetiti im se zbog “obaveza”. Opuštenije je. Djeca “idu u školu”, mi radimo, sve je normalno, ali u “nižoj” brzini.
Otkrili smo na koliko smo nepotrebnih stvari svi trošili vrijeme i energiju.
No, ipak epidemiološke mjere smanjenja socijalnih kontakata te svojevrsne izolacije i povlačenja nose i određenu težinu. I dok Maksu najviše nedostaje druženje s prijateljima, putovanja i prabakina kuhinja, njegovi roditelji kažu:
– Čovjek je društveno biće, ima potrebu za drugim ljudima. Ipak je ovo svojevrstan zatvor. Nismo slobodni, a to je ružan osjećaj, nedostaju druženja, putovanja, kretanje na koje smo, barem mi, navikli. Nedostaje “human touch”, doslovno. Puno toga nedostaje, u stvari.
Novo normalno poslije korone
Maks ima svoj pogled na svijet “poslije korone” i kaže nam da se nada da će sve biti isto kao prije: – Za nas djecu će vjerojatno biti isto, a za odrasle ne znam. Roditelji kažu da neće.
Vedran i Miki pak priželjkuju povratak u ono ranije vrijeme, ali ne u donedavno vrijeme, nego u vrijeme u kojem smo živjeli opuštenije i sporije živote.
Borba protiv virusa neće završiti nikad. Doći će neki drugi, pa se možemo i protiv njega boriti. I tako zauvijek… Važno je kako ćemo mi ljudi gledati na to. Virusi su prirodna pojava , uvijek ih je bilo i biti će ih. Čovjek se ne može boriti s prirodom, mora s njom živjeti.
– Nadamo se da će novo “normalno”, u stvari biti ono staro normalno, ali prije nego li je cijeli planet mutirao u gomilu paradoxa, pobrkanih vrijednosti, ispranih mozgova, stresa, bahate potrošnje i otuđenja… Treba imati mjeru. Voljeli bi usporeniji i opušteniji život.
– Ako smo nešto iz ovoga naučili, onda je to da je za sreću potrebno malo. Evo, cijelo susjedstvo je procvalo, ljudi komuniciraju, smiju se, imaju vremena jedni za druge jer ne jure u shopping centar ili na sve ono što ih je trebalo usrećiti prije korone… slušaju se i uvažavaju… Materijalno je potpuno devalviralo u ovoj pošasti. I bogati i siromašni su isti. Neka tako i ostane.
Podijeli na društvenim mrežama