Sindrom povratnika

Opa! Čitam dalje kako
nestašni barbić ima 76 (!) godina i fora mu je prebirat po živcima svojih
suseljana k’o po krunici. Inače, isti šjor operira svojom veselom djelatnošću u
okolici Buja, pače, mjestašcima, sva su pitoreskna u Istri složit ćete se sa
mnom jel da, Kučibreg i Merišće.

 

Vratija se iz Merike pun
soldi i sad kupuje sve terene u okolici, a kako mu se istodobno ne smanjuje
budžet (jel možda iz udruge hadeze? tamo ima stalno nekih para k’o da jih
dejvid koperfild izvlači iz zečeve riti) želi oba sela za sebe pa se dosjetio
bizarnom načinu protjerivanja domorodaca iz njihovih kuća.

 

Mislim, prilično sam siguran
da ima u svojoj kući televiziju, da je gleda 5 do 8 sati bez prestanka,
uspoređuje sve dnevnike, respektabilno dakako, te zaključuje nakon svog
povratka u ovu domovinu kako se može tu raditi šta god ‘oćeš.

 

Pa da, neki vješaju tintare
od pavelića po weceima, kuhinjama i spavaćim sobama da im bdije nad hrvackim
dušama, a vole kombinirati i raspelo da ih odma’  čisti od prljavosti (te dvije relikvije idu
obično sinkronizirano u za to im spremnim domovima), e, a, evo drugi se vole igrati
šampionata s bizarnim svinjarijama koje smišljaju kad se povrate.

 

Kad čitam o takvim šašavim
akcijama prožme me na neki način ekstaza. Uzbuđeno grabim redak za retkom,
pojedem već previše čipsa i napolitanki pa mi bude i slabo, neuroni u glavi mi
veselo skakuću, naviru mi neizgovorene riječi, zapravo geste kojima bih rado nešto
htio dokazati i prokazati, ali kvragu ne uspijevam se artikulirati pa ode sve,
a znate već kamo… da ne prostačim jer ovo ipak nije moj privatni blog.
Cenzuriram se sam, tako da urednik može bezbrižno preletjeti preko tog dijela
teksta. Kao, trudim se biti izbalansiran. Iako, duboko se u meni gorčina
skuplja i počinje nagrizati mi želudac.

 

Civilizirano! Tako je. Moram se
ponašati sukladno očekivanim pretpostavkama, pobijediti agresivni instinkt koji
se u meni katkad probudi. Prijavit ću se na tečaj reinkarnacije, pohađat ako
treba joga školu, sve samo da se riješim tog instinkta u korist dohvaćanja
nekog čudesnog oružja koje će mi omogućiti odolijevanje vlastitoj naravi. Skoro
sam odlučio sebi povjerovati. Zbog uvježbanosti da mogu pomisliti bilo što i da
će se tako upravo i dogoditi. Putanja naših izmišljaja slijedi nam podsvjesne
želje, dakako. Lako se, kako se čini, dam izmanipulirati, nema što. I to ne
samo od samoga sebe, ma kakvi.

Dobro, to sad stvarno nema nikakve veze
s temom koju sam si zadao…

 

Ti tipovi koji se s velikom
radošću i strašću vraćaju Ovamo imaju neobičnu i skoro isključivu želju
preoblikovati, zapravo, potpuno podrediti svojim shvaćanjima primata one koji
se nikada nisu odmicali, bez obzira na vlast i uvjete življenja, iz svojih
krajeva.

 

Oni su, naravno, Izabrani.
Nismo nikada ni sumnjali u tako što. Pa da. Sudbina ih je izuzela i od Smrti,
nego šta. Imaju poslanje na planetu, a možeš se s njima igrati i družiti
ukoliko pratiš pravila koje, možete li to vjerovati, upravo oni pišu. Takvi si
za ujutro ziher ne puštaju bilo kakvu glazbu, jer ona određuje ton cijelom danu
ne mislite li tako, nego nešto stvarno posebno, pokušavam dokučiti što bi to
moglo biti ali što više razmišljam recipročno tome držim da to nikako ne bi mogli
biti naprimjer Pachelbel ili Pink Floyd ili Miles Davis ili štogod plemenitije,
tako da ostanu hiperkoncentrirati na svoj zadatak, da ne ponovim izopeta termin
poslanje. Gorljivi su to ljubitelji vjere. U vlastitu Istinu.

 

I tako, nastavljam iznenađeno
gledati u članak i kužim kako mi donja vilica visi, priberem se, zatvorim usta
jer bi mi i slon mogu istražiti ponuđeni prostor. A znate kakvi su slonovi među
porculanom, ne? Enivej, zaključujem da nekim ljudima treba dvostruko više
predmeta, terena, kuća, nacionalnih obilježja ne bi li tako bili sretniji. To
će bit. Sumnjam da razumiju smisao redundantnog, naprosto ukrašavaju svoj život
do iznemoglosti. Ako ćemo pravo, meni u društvu takvih nije osobito ugodno, ali
ej! nitko me ne tjera k njima, no isto tako, shvaćam da, niti moja nenazočnost
kod sličnih tipova osoba ne stvara osjećaj manjkavosti. Uzajamnih li dojmova,
ha?

 

Uživam još malo u
nepriličnosti misli pa dodajem već na samom kraju ovotjedne plitkosti kako smo
načeti, iz tko zna kojih razloga, prazninom i tjeskobom prouzročenih viškovima.

 

Pitanje je, međutim, na
mjestu bih li se i ja slično odnosio prema svijetu, jer mene nadahnjuju – kakav
čudak – veličine sitnih svakodnevnih stvari, da u vlasništvu imam nekoliko
nekretnina, banku, bušotinu u Kuvajtu (komada 2) i Texasu, ulaznicu za sljedeći
šatl u zemljinu orbitu, izraženu želju za rustikalnom estetikom grčko-rimskih
stupića ukrašenih pleterom iranskog podrijetla, kolekciju naočala s okvirima
filigranski obrađenim na kostima ugroženih životinjskih vrsta iz Afrike? Bojim
se da to neću nikada otkriti, ali me vesele novi nastavci iz domaćih krajeva.
To mi dođe kao fina kompenzacija.