Pri tome ga
je potpuno suludo poslati kod sportskog psihologa da vidi što s njime nije u
redu, jer primarni razlog njegovih loših sportskih rezultata ne leži u njemu,
nego u krivom programu sportske škole.
Istu logiku školske
obuke trebalo bi slijediti i u redovnom školstvu, gdje se već od najranije dobi
mogu procijeniti talenti djeteta za pojedina odgojno-obrazovna područja te
svakog od njih postepeno usmjeravati prema onim poljima znanja gdje su prognoze
njihova uspjeha najbolje.
Jedno od
velikih propusta u tom pogledu je potpuna nepripremljenost osnovnih škola po
pitanju pripreme učenika za nastavak srednjoškolskog obrazovanja, što bi
trebalo biti jedna od primarnih dužnosti tamošnjih stručnih službi. Time bi im
se znatno olakšao izbor budućeg zanimanja, jer dosadašnja praksa pokazuje da su
djeca u trenucima donošenja ove važne životne odluke poprilično dezorijentirana,
jednako kao i njihovi roditelji.
Ispunjavanjem
ove zadaće stječu se uvjeti za slijedeći važan korak – prilagođavanje školskog
gradiva stvarnim potrebama. Jer potpuna je besmislica rođene anti-matematičare
maltretirati sa viškom informacija koje njemu nikada u životu neće trebati. Za
mene je, recimo, bilo jasno već u petom osnovne da moja prirodna nadarenost
naginje onim zanimanjima u kojima su
četiri osnovne računske operacije dovoljne za znanstveni doktorat. I umjesto da
me netko pogurao u tom smjeru, dangubili su me sa jednadžbama kojima je jedina
svrha bila proizvodnja stresa i oduzimanje vremena od dječje igre i razonode.
Tada o tome,
naravno, nitko nije vodio računa, ali da se netko potrudio shvatiti smisao
odgoja sa stanovišta pedagoške filozofije, ne bih tek u dvadesetoj godini
života otkrio o sebi ono što sam trebao znati već sa petnaest.
Od tog
vremena prošlo je već skoro četiri desetljeća, a stanje se nije promijenilo.
Ista pedagoška pogreška ponavlja se na današnjim generacijama, a sve u krivoj vjeri
da postoje važnija i manje važnija znanja. Pa je tako ocjena iz likovnog i
glazbenog i dalje (kao i onda) manje vrijedna od ocjene iz fizike i kemije (matematiku ne treba ni spominjati).
Posljedica takve
krive procjene je globalno i lokalno zapostavljanje desne polutke mozga pa nije
čudo da nam treba 50 godina za izlazak iz krize jer nam je sposobnost
kreativnog stvaralaštva, na razini vrste, znatno oslabljena.
Kada bih se
malo htio našaliti onda bih rekao da najbolju sliku takve sužene svijesti koja
vlada društvom potvrđuje i raspored kresanja državnog proračuna. Kada ministar
financija nagovijesti prijedlog o mjerama štednje, nesvjesno okreće glavu prema
ministru kulture, čiji resor, u takvim prilikama, najviše strada.
No, vrag je
već davno odnio šalu. Vremena su teška i ako se nešto ne promijeni biti će još
teže. A ona nisu rezultat gospodarske krize, nego krize obrazovnog sustava koje
sustavno stvara mentalne i duševne gubitke, nesposobno da izvuče ono najbolje
iz djece – namećući im sterilne programe,
ne vodeći brigu o njihovim prirodnim potencijalima.
Danas to
više očito ne prolazi. Djeca postaju nemotivirana, a svjesni svojih demokratskih sloboda odbijaju poslušnost.
U takvim uvjetima postaje sve teže održavati nastavu. Nastavi li se tako, za
koju godinu više nitko normalan neće htjeti u prosvjetu.
A stvari
su tako jednostavne, i nema tu nikakve velike mudrosti – potrebno je samo
pitati. Još je davno jedan pjesnik, idući tim putem, shvatio poantu primjerenosti
znanja, sukladno željama i prirodnim potrebama pojedine vrste:
Pitao sam jednu staru kozu
da li voli pjesmu ili prozu?
A koza se crnim papkom krsti:
– Ja ti volim ono što se brsti!
Eto, samo
treba povući paralelu.
Podijeli na društvenim mrežama