Ovu istinu
važno je osvijestiti prije nego standarde našeg školstva uskladimo s europskim.
Bila bi to snažna poticajna motivacijska spoznaja za sve naše učitelje i
profesore, koji bi stekli još veću profesionalnu sigurnost u poslu koji ionako,
generalno gledano, rade dobro. Uostalom, škola i ne stvara stručnjake, ona daje
potrebne obrazovne dispozicije za ulazak u praksu određene struke, koja se dalje
razvija i napreduje po logici zanata, odnosno vlastite znanstveno-obrazovne
tehnologije. A tu se našem hrvatskom školstvu ne može prigovoriti ništa.
Zaostalost našeg obrazovnog sustava u
odnosu na europske nije informacijska inferiornost; dapače, učimo više nego nam
treba. Problem je u nečem sasvim drugom. Riječ je o veoma otežavajućim programskim, organizacijskim i tehničkim uvjetima u
kojima se odvija školska nastava. Programi su nam preopširni, organizacija nastave
neprilagođena potrebama, učionice neopremljene. Zbog takvog (zaostalog) stanja cijelo
školovanje postaje tortura – u takvom
opsegu i mjeri da svi naši studenti i đaci (manje-više) imaju PTSP.
Vjerujem
da ste sigurno iznenađeni. Ali prije nego odbacite ovu tvrdnju, vratite se
mislima u školske/studentske klupe: Bliži se kraj godine, vrijeme je testova i završnih ispita. Osvijestite vlastito raspoloženje i osjećaje iz
tog vremena, pročitajte dolje navedene simptome i sami si postavite vlastitu dijagnozu:
Koji su
simptomi PTSP-a?
Da ne bi
pogađali napamet, konzultirali smo struku, koja kaže da ih možemo grupirati u
tri kategorije, a mi smo ih u ovom slučaju samo prilagodili HNOS-u (Hrvatski
nacionalni obrazovni standard).
1.
Simptomi ponovnog proživljavanja:
– Slike iz
prošlosti (flashback) – ponavljano proživljavanje traume, uključujući i fizičke
simptome poput brzog udaranja srca i znojenja
– Noćne more
– Zastrašujuće
misli
2.
Simptomi izbjegavanja:
– Izbjegavanje
lokacija, događaja ili predmeta koji podsjećaju na traumatični iskustvo.
– Osjećaj
emocionalne tuposti
– Snažni
osjećaji krivnje, depresije ili brige
– Gubljenje
interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet interesa
– Poteškoće
prilikom sjećanja na opasni događaj.
3.
Simptomi pretjerane uzbuđenosti:
– Osoba se
lako preplaši
– Osjećaj
napetosti ili osjećaj da je osoba “na rubu”
– Poteškoće
sa spavanjem, i/ili ispadi bijesa
Bez ikakve
namjere da dramatiziramo stvari, sasvim sam siguran da su se čak i mnogi odlikaši
prepoznali u ovoj kliničkoj slici. Za ostale pak uopće ne dvojim. Nije li to
potpuno nehumano?
Put kroz
cijelo obrazovanje trebao bi biti oslobođen strahova i stresa. To je smjer u
kojem ozbiljne države stvaraju školske programe, i primarni obrazovni standard u
strategiji modernog školstva.
Kod nas je
potpuno obratno, stoga treba posebno naglasiti da takvo stanje zahtjeva posebnu
budnost struke u praćenju ponašanja i vladanja osnovaca i srednjoškolaca.
Kada
učenici počnu zaobilaziti školu, izostajati s nastave ili zapostavljati knjigu
(tj. izbjegavati lokaciju, događaj i
predmet koji ih podsjeća na traumatično iskustvo) prije izricanja kaznene pedagoške
mjere treba ih poslati liječniku školske medicine. Možda su samo ozbiljno
bolesni.
Podijeli na društvenim mrežama