Smells Like Teen Spirit

Za
prevenciju s bolesnim narkomanima naguranim u pristojan autotransov bus uzeli
su i dva vučjaka. Nikad se ne zna. Ratničko ozračje je, dakako, uzbudljivo, ali
uz dresiranog Tomija i Reksa u potpunosti se izbjeglo moguće razračunavanje
fizičkog karaktera. Nimalo frustrirani nakon pomnog pregleda nas pedeset
sretnika upravo dopremljenih iz Ljubljane, iz ispražnjenog autobusa izlaze slavodobitno
s pola boca kiselog – bijelog ako vas baš zanimaju detalji – vina, otvorenom
vrećicom bronhi bombona i zapečaćenim paketićem brooklyn žvaka. Sjajan ulov. Da
ih obodre u nedvojbeno opasnom pothvatu malo poslije su im se pridružili i oni
drugi naočiti momci, u urešenim uniformama. Unatoč i njihovu priključenju
akciji kodnog imena ‘eLeSDe’ plijen se odbio barem udvostručiti.

Vratili
su nas u unutrašnjost busa. Htjeli su se i dopast pričajući viceve, a i
privatno, evo, izjavio je jedan od njih, stvarno jako voli Nirvanu. Tako smione
izjave su gotovo, iz naše perspektive, zvučale kao siguran put prema
nepravednom isključenju iz službe. Znali smo cijeniti takvu žrtvu organa u
kasnim noćnim satima, budila je neshvatljivu nostalgiju za prošlošću! Uvidjeli
smo koliko smo sigurni u njihovim rukama, pa smo prvih stotinu i trideset
metara od granice šutjeli. A onda se energično prepustili kreveljenju.

Bio
je to pretposljednji koncert Kurta Cobaina. Samo koji dan kasnije si je cijeli
skalp odvojio s glave i zalijepio ga za suprotni zid. Sačmarica mu u tome
sigurno nije odmogla. Cobain je cijeli nastup bio rezerviran, nimalo sklon
ekstatičnosti, glave nagnute kao i uvijek samo na jednu stranu dok pjeva u
mikrofon, gitare okrenute naopako, prilagođeno njegovim ljevorukim potrebama. Inzistirao
je, dakako, očekivano na dotrajalim hlačama i širokoj plavoj košulji koja je
visjela na njegovu žgoljavu, krhkom tijelu. I stvarno se ne sjećam, iako sam
čuo priču o tome, da li je bio bos na bini. Bio sam na gotovo tridesetak metara
udaljenosti od benda, a velikih video zidova Nirvana nije imala intenciju
tegliti sa sobom na svirke, pa sam stoga ostao zakinut za točnost te
neprovjerene informacije.

Nešto
je u njegovu držanju upućivalo na posebnost, otmjenost i apolonsko. Bez obzira
što se niti jednom jedinom riječju nije obratio nama, publici. Ili možda upravo
zbog toga? Bilo kako bilo, komunikaciju je u nekoliko navrata pokušao ostvariti
Novoselic, kršćanski osviještenog imena, Krist. Na dražesno iskrivljenom
hrvatskom, s jakim dalmatinskim naglaskom. Zavijorile se odma’ i zastave. One
bez Triglava u svojoj heraldici.

Moram
reći da, s obzirom da smo se nalazili na slovenskom teritoriju, nije otada
nadalje postao mojim osobnim etičkim i ljudskim putokazom u šarmiranju susjeda
iz Dežele. Očekivano, trio Nirvana je bio pojačan i vanjskim suradnikom,
honorarno zaposlenim u sastavu, ali vizualno potpuno ravnopravnim na bini,
Georgom Ruthenbergom, aka Pat Smear. Barem je imao gitaru obrnutu kako spada!
Vjerojatno je i zbog toga poslije završio u bendu s bubnjarom. Inače, ovaj
isti, Grohl, je strastveno udarao, držao se stoički tijekom cijelog jednoipol
satnog nastupa. Bio je konkretan, nikako umjeren, stekao je armiju obožavatelja
i kopipejstera svog stila. Od njegova zamaha palicama svi bi ustuknuli! Trebali
ste samo vidjeti, zapravo čuti huuuuk iz dvorane Tivoli, kad su se momci
vratili na bis i kada smo svi nestrpljivo očekivali onaj njegov tuta-ta-tuta-ta
nakon dva kruga uvodnog rifa za Smells like Teen Spirit. Ali, Kurt je bio
neumoljiv, kao što bi svaki rock junak i trebao biti, ne prepušta se željama
publike, i ne pokazuje slabost u svojoj odluci da NE odsvira najveći biser u
svojoj karijeri. Već je tada odlučio da u njegovu životu više nema mjesta za
milosrđe. Svoje je buduće utočište već očigledno pomno izabrao.

No
zato je basist naših nacionalnih korijena, osim što mu je tu večer i svečano
uvaljena iskaznica muzičkog sindikata, razveselio sve kad je iz neobjašnjivih
razloga zavitlao visoko u zrak svoj instrument koji mu se, privučen isključivo
gravitacijom nikako ne privlačnom magnetnom silom njegove hrvatske glave,
struštio drito po sredini lubanje te ga na licu mjesta slijepio s koncertnim
daskama. Prostro se koliko je širok i dug. A ovo zadnje znamo da iznosi cca 2 metra.
Koji centimetar gore-dolje. Kurt mu nije udijelio ni jedan jedini pogled! U
svojoj milosti već mu je oprostio na bedastoći. Novoselic se ipak relativno
brzo pribrao i nije ostao, suprotno ishitrenim prognozama nekih budućih
liječnika s kojima sam bio u društvu, potpuno paraliziran od vrata prema
koljenima. Malo se držao za oštećeni dio tijela s obje ruke i ta mu je
terapija, izgledalo je, davala izvanredne i ubrzane rezultate oporavka. A i u
svlačionici se navodno samo nakratko šćućurio na klupi i tiho ispuštao tek našu
svakodnevnu jadikovku (jao? jao?), sve dok mu roadie nije ponudio snažnu dozu
viskija. Kad je progovorio, a bilo je to vrlo skoro, stao je nagovarati plavokosog,
neprovjerena također informacija, na još jedan bis, ali se ovaj nije dao
prevesti žedan preko vode. U planu mu je bilo više nikada se pojavljivati na
stejdžu. Unekoliko mu se izjalovio kao što znamo. Ali nakon Minhena ništa više
nije bilo kao prije.