Priroda društva

To je ona
mala strelica u desnom uglu komentara preko koje  možete prijaviti policijskoj službi fejsbuka sva ona lica koja krše pravila
pristojnog ponašanja i ostavljaju svoje verbalne škovace po javnim portalima. I
sada vam ja svako malo tužakam.  

A počelo je
sasvim slučajno. Jedan dan mi je tamo neki fašist toliko digao tlak  da sam išao isprobat kako to radi. Nisam
očekivao  ništa, ali, rekoh, da probam.  I gle čuda – ZBILJA RADI. Kakvog li predivnog
osjećaja. Probam ponovo, na drugom fašisti, i opet radi.

U samo dva
dana skinuo sam šestoricu notornih hitlerovaca.
Trojicu sa hrvatske i trojicu sa srpske strane. Oni su naime uvijek u paru, jer
su stalno jedni drugima na nišanu, tako da ako idete redom uvijek je šansa da
ih na listi bude 50:50.

Kada sam
dobio prvu povratnu obavijest da je moja prijava osnovana i da je dotični komentar
izbrisan, osjećao sam se kao Yul Brynner kad je digao most na Neretvi.

Ovo, rekoh,
treba razglasiti na sva zvona, jer mnogi još ne znaju, ili se naprosto niti ne
sjete da u samo tri klika mogu na ovaj vrlo učinkoviti način izraziti
svoje  NE  širenju mržnje. A to je u neku ruku i naša građanska
dužnost, jer društvene mreže nisu više samo poslovni alat ili bezazleno mjesto
za druženje i zabavu, nego su postale moćno oružje, kojim se lako potpaljuju
strasti masa nemoćnih da misle. Zato nema smisla stajati po strani kao da se
nas to ništa ne tiče.

Posebno zabrinjava
to što sve više takvih fašističkih komentara (ne postoji blaža riječ za
galimatijas uvreda kojim se trude poniziti drugu naciju, rasu ili vjeru)
ostavljaju intelektualci. Naime, obično prije nego što odlučim pokrenuti
postupak tužibabe protiv takve nečije gadarije, provjerim da li iza tog profila
uopće stoji ljudsko biće. I ostanem zapanjen brojem  visoko obrazovanih debila (ne postoji blaža
zamjenska riječ za takve retardirane mozgove).

Očito da
karakter i obrazovanje često ne idu skupa ruku pod ruku. Ili su možda zakazali
profesori koji se još niti sami nisu uspjeli dogovoriti među sobom tko je u
Drugome svjetskom ratu bio pobjednik, a tko gubitnik i jesmo li mi (i oni) bili
na ovoj ili na onoj strani – pa je svima koji se ne trude razmišljat malo
bacilo na mozak. A neki su od takve zbrčkane povijesti toliko prolupali da su
potpuno izgubili kompas. Sa takvima se ne isplati ulaziti u rasprave jer će na
vas sasuti salve uvreda i samo ćete im dati na važnosti. Ali ne treba biti ni
totalno pasivan i nijemo promatrati njihove rasističke vulgarije, nego si dati
malo truda i sa dva-tri klika izbrisati ih s lica novinskih naslovnica.

Pa eto, ne
bilo vama teško. Jednog, dva… nije bitno, samo da svatko od nas ispuni neku
svoju građansku kvotu. Neka se zna da nismo svi postali od majmuna.