Sovjakov ‘black tattoo’

Sovjak je jedna od najimpresivnijih žrtava riječke industrije.

Njezin crni potpis na zelenom pokrovu što okružuje Rijeku, žestok black tattoo u krajoliku, pojavio se nedugo poslije Drugog svjetskog rata, kada je riječka industrija krenula put svojih povijesnih vrhunaca, dosežući rekordne brojke prerade i proizvodnje. Veliki radni učinci u mnogim tvornicama donijeli su i proizvodni otpad u količini kakva dotad nije viđena, što se odnosilo na obje vrste industrijskog otpada – i onoga neopasnog i onog opasnog.

Opasni otpad iz Rafinerije na Mlaki

Da bi se odgovorilo na ubrzan porast količine prvoga, u gradskoj je okolici 1964. otvoreno novo odlagalište. Bila je to vrtača Viševac na Viškovu, duboka oko 50 metara. U nju se krenulo odlagati neopasni tvornički i komunalni otpad što je nastajao u riječkom okruženju, tj. na području današnjih gradova Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica, te općina Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana.

Pitanje onoga drugog, opasnog industrijskog otpada odlučilo se riješiti drukčije. Za tu se namjenu 1956. krenulo koristiti vrtaču Sovjak, također na Viškovu, s promjerom oko 90 i dubinom oko 40 metara. Prvih deset godina koristila se isključivo za odlaganje gudrona, materijala što je nastajao u pogonu Rafinerije nafte Rijeka na Mlaki. Rafineriji će se u korištenju Sovjaka potom pridružiti još neki pogoni, a vrtaču će se okolno stanovništvo prozvati Crnom jamom. Za svakoga tko se Sovjaku približio, bilo je suvišno pitati zašto.

Ekološki, ekonomski i zdravstveni nedostaci

Što je gudron? Gudron je smjesa otpadnog ulja i sumporne kiseline koja je na Mlaki nastajala radom postrojenja za proizvodnju parafina. Do tog se parafina, na tržištu vrlo traženog, dolazilo tako što se parafin rafinirao sumpornom kiselinom, uz neutraliziranje lužinom i obradom aktivnom zemljom (tzv. teranom), koja se dobavljala iz Kutine.

Takav način proizvodnje imao je cijeli niz nedostataka, među kojima su dominirali ekonomski i, što je za našu priču posebno važno, ekološki. Tadašnjim načinom rafiniranja parafina gubilo se 9-10, po nekima i 12 posto parafina. Ekološki minus bio je u nastajanju gudrona. On se odvozio u Sovjak „bajama“, koje su, da stvar bude gora, morale biti zagrijane. Kad bi se gudron utovario u toplu „baju“, iz njega su u atmosferu emitirane otrovne čestice, što nije bila blagodat za dišne organe radnika.

Da je Mlaki najteže raditi na pogonu za rafiniranje parafina, potvrđivali su brojni zaposlenici oboljeli na dišnim organima. Dio njih zato je prestao raditi u smjenama, kako je to među pogonskim radnicima inače bilo uobičajeno, a velik broj zaposlenih na rafiniranju parafina bio je proglašen invalidima rada i promijenio radnu sredinu. Postrojenje za rafiniranje parafina postalo je rekorder po broju invalida rada u pogonu na Mlaki. Osim toga, kada bi se gudron ukrcavao u zagrijane „baje“, kako bi znali reći uključeni u taj posao, „smrdilo je poput kuge“, ne samo neposredno u postrojenju, nego i šire.

Izgradnjanja novog, “čišćeg” postrojenja

Rafinerija je za odvoz na Sovjak plaćala komunalnom poduzeću Čistoća. Odbačeni gudron nije postajao inertan materijal. Kemijski gledano, on je neugašena kiselina koja u atmosferu ispušta otrovne aromatske ugljikovodike. Okolišu je, a posebno biljnom svijetu, među njima najštetniji sumporovodik. Svoj su prilog lošoj priči dodale su oborinske vode, raznoseći gudron kojekuda. Nitko zapravo nije znao kamo sve završava i što zagađuje.

Rješenje je pronađeno u odustajanju od dotadašnje tehnologije, naslijeđene iz vremena Italije, i u izgradnji postrojenja za hidriranje parafina. Njime se rafinirani parafin dobivao na tehnološki nov način, kojemu je ključ bila uporaba vodika. Pritom nisu nastajale gotovo nikakve otpadne tvari, a proizvodni učinak govorio je o iskorištenosti sirovine od 99,2 posto. Razlika od 0,8 posto odnosila se na lakše komponente, koje su rješavane pogonskim postrojenjem za obradu otpadnih voda, pa u okoliš nisu ni stizale. Novo postrojenje započelo se graditi 1983. i pušteno u rad lipnja 1986. godine.

Slijevanje otpadnih materijala ostalih industrijskih postrojenja

Nakon što je prestalo odlaganje gudrona iz Rafinerije u Sovjak, tim su putom krenuli i ostali korisnici odlagališta, što je 1990. dovelo do konačnog zaustavljanja odlaganja opasnog otpada na tu lokaciju. Jama je u tom trenutku sadržavala 250 tisuća tona otpada. Najviše je bilo gudrona, 105 tisuća tona. Bilo je to posljedica činjenice kako se sredinom šezdesetih iz Rafinerije znalo godišnje dovoziti po 20 tisuća tona tog materijala, prije nego što će tehnološke promjene u pogonu smanjiti brojku na tri tisuće tona. U završnoj fazi otpreme s Mlake, sredinom 1980-ih, na Sovjak je stizala prosječno svaki drugi dan po jedna „baja“ gudrona i jedna „baja“ terane, što je značilo količinu od tisuću tona godišnje.

Veliki korisnici Sovjaka također su bili INA – Trgovina, Brodogradilište Kraljevica, Brodogradilište Viktor Lenac, Brodogradilište 3. maj, Termoelektrana Urinj i Koksara Bakar. Među manjim korisnicima našli su se Tvornica Torpedo i Tvornica papira iz Rijeke, te slovenske tvrtke Komunalno podzetje Ljubljana, TAM Maribor, Iskra Kranj i druge. Prema vrstama materijala, u Sovjak je odlagan gudron iz Rafinerije, otpadni katran iz Koksare, acetilenski mulj i rabljena ulja iz brodogradilišta, talog iz spremnika za naftu i naftne proizvode, također otapala, ulja za rezanje te ostali tekući i pastozni otpad. Katran koji je u konačnici prekrio površinu jame kao završni sloj stigao je iz Koksare, ona se intenzivno služila Sovjakom od svog otvaranja 1976. godine.

Sanacija Viševca i Sovjaka

Kada je 1998. potraženo idejno rješenje saniranja Viševca i Sovjaka, financijska težina dviju sanacija procijenjena je na 40 milijuna dolara. Očekivalo se kako će glavninu troškova Sovjaka preuzeti tvrtke koje su ga desetljećima punile, ponajprije Rafinerija i Koksara. Tada se pristupilo ispitivanju sadržaja Sovjaka bušenjem (što je bilo drugo takvo ispitivanje u povijesti jame, prvo je poduzeto 1987. godine). Dva su odlagališta promatrana sa stajališta kombinirane sanacije. To je u prijevodu značilo da se obrađeni, stabilizirani materijal dobiven saniranjem Sovjaka iskoristi za prekrivanje Viševca, što bi pomoglo smanjivanju njegovih neugodnih mirisa. Otpad na Viševcu tada bi se prekrivao zemljom, zbog mirisa i okupljanja galebova, uz deratizaciju i dezinsekciju.

Godine 2021. od te se varijante rješenja Sovjaka odustalo. Odlučeno je da se on sanira najprije čišćenjem, što znači vađenje plutajućih ugljikovodika i mekog katrana, nakon čega slijedi prijevoz izvađenog i spaljivanje izvan Hrvatske. Vrtaču se potom planira zatrpati obrađenim inertnim materijalom iz Hrvatske i zatvoriti, te na njoj izgraditi gornji odvodni sustav.

Sreća u nesreći? Aktualna istraživanja nisu uputila na utjecaj otpada iz Sovjaka na izvore vode u obližnjem priobalnom području. Sloj tvrdog katrana na dnu vrtače pretvorio se u brtveni sloj, pa sprječava otjecanje otpada u dublje podzemlje. Konačno da nam Sovjak ponudi i nešto neočekivano – jednu važnu svijetlu točku u svojoj crnoj priči.