Spiritualna arheologija – izazov modernog obrazovanja

Sudeći prema
nastavnom programu modernog odgoja i obrazovanja koji je samo preslika njihove pameti
i duha (nije sarkazam), možemo zaključiti da je nisu ni svjesni. No bilo bi
pogrešno misliti da ih nema prosvijećenih. Jedna od njih je i hrvatska
arheologinja Vesna Tenodi koja već dugo godina nastoji „iskopati“ iz davne
prošlosti drevna znanja australskih Aboridžina.

Ali taj posao
ne ide lako, jer političke vlasti Australije proglasile su svu kulturu
Aboridžina njihovim intelektualnim vlasništvom, uvodeći i strogu cenzuru na
pretpovijesnu umjetnost. Navodno je riječ o političkoj korektnosti, kojom se
želi izravnati povijesni dug, radi velikih nepravdi koje su im nanijete u
prošlosti. No stvari su otišle u jednom sasvim nenadanom smjeru. Sami
Aboridžini koriste sad ovu povlasticu kao osvetnički čin, šaljući ozbiljne
prijetnje svakome tko se usudi prekršiti spomenuti zakon, što ovu vrstu
istraživačke zabave obavija željeznom šutnjom, o čemu svjedoči i sama Vesna
Tenodi:

 „Naše glavno područje istraživanja je
spiritualna arheologija. Shvatila sam da je u Australiji to sasvim nepoznat
pojam. Čak je arheologija ondje nepoznat pojam. Arheolozi se ne usuđuju reći
što misle, jer im je jedini izvor prihoda pisanje izviješća za zemljišna potraživanja.
Kad sam ih pitala zašto skrivaju činjenice o prošlosti, odgovorili su mi da se
u suprotnom mogu oprostiti od karijere. U Australiji su arheologija i njezino
poimanje vrlo čudni. Spiritualna arheologija je potpuno zanemarena. Poznajem
nekoliko spiritualnih arheologa. Jedan od njih živi ovdje blizu, u Beču, ime mu
je Klaus Dona, a drugi je Michael Crimo. U Modrim planinama živi arheolog-amater
koji istražuje aboridžinsku prošlost. Njegove teorije ismijavaju kako bi ga
ušutkali. Ljude možete ušutkati prijetnjama ili ismijavanjem. Postoji mnogo
načina. Ili tišinom, ignoriranjem njihova rada.

Ako tražite definiciju spiritualne
arheologije, ljudi obično kažu da je to potraga za duhovnim podrijetlom
čovjeka. Ali nikad nije u pitanju jedno nego više čimbenika. To je ujedno i
arheologija koja nadahnjuje duhovnost. 
Arheologija koja traži duhovno porijeklo čovjeka, uz božansko vodstvo
ili u dogovoru s božanskim.  Službena
znanost to ne prihvaća i smatra to groznim, zaboravljajući pri tom da su do
velikih otkrića došli upravo nadahnuti arheolozi poput Heinricha Schliemanna.
On je otkrio Troju jer je vjerovao da su Homerovi epovi istiniti. Ili poput
Cartera koji je otkrio Tutankamonovu piramidu. I on je bio nadahnut. Uvijek
postoji konflikt između konvencionalne znanosti i nadahnutih, spiritualnih
arheologa. Njih navodi nešto s više razine, kozmička bića. To je jedino
područje koje mene zanima. Ne zanima me istraživanje i ono što rade svi ostali.
Svatko ima svoje metode. Neki skupljaju artefakte koje je nemoguće objasniti i
pokušavaju dokučiti istinu o njima. Neki su vrlo disciplinirani i izlažu svoja istraživanja
u knjigama, a neki se žele izražavati kroz umjetnost. Mislim da je umjetnost
fantastičan način da se dopre do ljudi. Ona se obraća ljudima i ima trenutačan
učinak na njih. Meni je to vrlo važno jer smo na prekretnici prije velike
promjene. Pet do dvanaest je. Ovo je posljednji čas da se ljudi probude. Zbog
toga imamo umjetničke nastupe pod nazivom: ‘Vrijeme sna je gotovo, vrijeme je
da se probudite’. …U Australiji se može otkriti mnogo stvari, jednom kad
političari dopuste istraživanja.“  

Obzirom na
veliku vrijednost aboridžinske kulture čije povijesne predaje o zemlji i svemiru
sežu preko razina spoznaje moderne znanosti, pripisati ovakvu strogu zakonsku cenzuru
povijesnom dugu djeluje pomalo naivno. A ono što je potpuno neshvatljivo je totalno
zadivljujuća nesposobnost procjene koristi od ove vrste istraživačkog rada, što
je krimen svih političkih vlasti u svijetu, čija ministarstva znanosti i
obrazovanja spavaju zimski san. 

Drevna znanja
predaka (raširena po svim kontinentima) koja mogu učiniti ljude boljima te
mnogima od njih izbrisati strah od smrti, trebaju se iznijeti na školske klupe.
Velika je šteta ne ubrzati takvim činom duhovnu evoluciju vrste, koja svakim
danom tone u mrak vlastitog egoizma i drhti pred vlastitom prolaznošću, dok  postoje čvrsti znanstveni dokazi da mnogi živi
plemenski mudraci, panditi,  jogini i
šamani posjeduju spoznaje o tajnama života koje ih čine dugovječnim visoko
produhovljenim bićima, jednako otpornim na život i na smrt.

Nije li
krajnje vrijeme da se takva konzervativna obrazovna politika promijeni iz
temelja? Što je važnije od zdrave i produhovljene okoline, čiji duh se može
prenijeti sa jednog mjesta na drugo običnom (besplatnom) predajom drevnih
duhovnih tradicija svjetske kulturne baštine, dokumentiranim u stotinama
doktorskih disertacija koje skupljaju prašinu u arhivima svjetskih instituta? Nema
razloga bježati od ove istine.