Toliko o samom vicu, čiji širi obrazovni kontekst ostavljam
za kraj. A sada budimo ozbiljni.
Zagovarateljica mješovitih razreda psihologinja Mirjana
Krizmanić, nižući argumente u prilog tzv. dvospolnom obrazovanju, polazi od
toga da psihologija prepoznaje tri glavna izvora samopoštovanja u školama – ocjene, prijateljstva i kako me prihvaćaju oni drugi,
odnosno, djevojčice se pitaju misle li dječaci da sam zgodna, kod dječaka
obratno, i oni se naprosto žele dopasti drugom spolu. Tako se u školi, ističe,
uz ostalo vježba i samopoštovanje. (N1).
Koliko uspijevam pratiti po javnim forumima ovo je jedan od
često spominjanih argumenata onih koji brane tezu da su mješoviti razredi
(škole) pogodniji za svestrani razvoj djeteta.
Da li je doista tako?
U idealnom slučaju apsolutno DA… Ali stvari u životu najčešće
nisu idealne. Sve je dobro dok je dobro, što u pozitivnom pedagoškom
pristupu pretpostavlja dobre ocjene,
puno prijatelja i onaj predivni osjećaj da svi
me vole. No, što se događa ako ova psihološko-pedagoška vježba ne uspije, to jest u slučaju da
stvari krenu u kontra smjeru?
Po logici matematičke vjerojatnosti pozitivni predznak mijenja
se u negativni. Dakle, djeca u suprotnom slijedu događaja gube samopoštovanje. I sad je glavno pitanje razina učinjene štete: Da li je ona manja ili veća ako tijekom
svojeg školovanja spomenutu osobinu ličnosti djeca vježbaju u jednospolnim ili dvospolnim školama?
Donoseći o tome neki vlastiti sud – nešto iz osobnog
nastavničkog iskustva, a nešto od oka – čini mi se da bi većina (subjektivno)
poniženih učenika/ca ovu vrstu poniženja voljela proživjeti dalje od očiju
suprotnog spola, dok u obrnutom slučaju vrijedi kontra pravilo.
No zbrajajući minuse i pluseve po ovom kriteriju, moglo bi
nas odvesti u nedogledne računice koje će prerasti u sasvim nepotrebnu borbu
mišljenja, počesto u (tako popularna) jalova akademska nadmudrivanja. Zato
predlažem jedan puno jednostavniji način borbenih pregleda i ogleda za pedagošku
istinu, koji polazi od toga da se sva kriterijska mjerenja po ovoj temi trebaju
svesti na ocjenu doprinosa radnoj
atmosferi unutar svakog razreda, što je primarni uvjet održivog procesa nastave.
Ali to je samo prijedlog za usmjereno gibanje javne stručne
rasprave. U suštini je nebitno, jer već i samo pitanje trebaju li dječaci i
djevojčice ići u zajedničke ili odvojene škole čini mi se pogrešnim i sustavno promašenim. Problem je u tome što se nacionalnom obrazovnom
procesu po spolnoj osnovi, gledajuću uzduž i poprijeko, pristupa katolički,
marksistički i lenjinistički, umjesto da ga se promatra pluralistički, sa mogućnošću i pravom na izbor – pa nek’
roditelji sami donesu vlastitu odluku.
Tek rasterećeni ideologije
i teologije možemo stvarati jasniju sliku modernog školstva i riješiti ovu
dilemu jednom za svagda.
Osobno, kao nastavniku TZK, draže mi je raditi sa
podijeljenim razredima. Metodički je daleko lakše, pogotovo kada su u pitanju
dječaci. To je u biti i jedini predmet u kojem se ovaj eksperiment može
promatrati uživo. Neki će reći da se radi o specifičnom nastavnom programu čija
sama metodička logika opravdava takvu vrstu podjele. Ali prednosti koje sam
mogao uočiti nisu samo vezane za ovaj aspekt. Mentalni pristup učenika puno je
drugačiji kada su odvojeni. Manje glumataju i pozornije prate nastavu, lakše ih
je motivirati, skoncentrirati i disciplinirati, što je jednaka blagodat za sve
učitelje i nastavnike. Stoga odbacujem tvrdnje da su istospolne škole povratak
u srednji vijek. Dok postoji prilika da
biramo sami nema govora o zaostatku za vremenom. Dapače, vremenski iskorak
je obrnut.
Upravo i sam planiram pri jednoj osnovnoj školi otvoriti
nove sportske igraonice. A za prvu godinu mislim
formirati samo muške sekcije – odnosno, dvojajčane.
Podijeli na društvenim mrežama