Krivac
za taj osjećaj pojavio se u obliku umjetničke akcije Lujze Margan, koja se
ljeta 2014. dosjetila podići sugrađane dizalicom u razinu lica pobjedničkog
trojca na vrhu postamenta, suočiti ih s drugaricom Slobodom osobno, oči u oči. Priznajem,
ima u tomu podosta osobnog, zavidan sam Lujzi na fantastičnoj ideji. Dodatno me
oneraspoložuje što u sam u trenutku njezine akcije bio na krivom mjestu − a
svako drugo mjesto osim onoga pored spomenika bilo je u tomu momentu apsolutno krivo
− pa ostadoh uskraćen za, realno gledajući, nadrealan doživljaj.
Zamišljam se gore, visoko: ona i ja,
onakvi kakvi doista jesmo, prvi put u krupnom planu, bez pogledavanja
izdaleka… Nemam apsolutno ništa protiv ni njezina društva u pratnji, dobro
naoružanog dvojca u silovitu naletu. I vi ste mi, dečki, potpuno O. K.
Spomenik
oslobođenja na Delti, moćna antifašistička igla uvis u gradskom središtu, s
potpisom riječkog kipara Vinka Matkovića, danas je standardan dio gradskog
krajolika. Kada je to i kako postao? Druže skulptore, eto me na čas tebi u
pohode, osuđen da valjda uvijek kasnim za umjetničkim trenucima koji su se
prometnuli u civilizacijske orijentire grada u čijim grudima kuca deltoidno
srce…
Spomenik oslobođenja,
hej, to ne može raditi bilo tko, ni zbog važnosti teme, ni zbog ponuđenog joj položaja
u urbanom rasteru, ni zbog ideoloških implikacija upisanih u onodobnu kožu
vremena. Vinko Matković s tim nije imao problema. O tomu, barem kada je riječ o
potonjem, svjedoči činjenica kako je prethodno, listopada 1945., donio pred oči
javnosti iz vlastite radionice (gdje mu je bio asistentom mladić imenom Belizar
Bahorić, kasnije cijenjen domaći umjetnik) poprsje prvog imena tadašnje vlasti,
namijenjeno da bude središnji ures pozornice na dan sušačke proslave Oktobarske
revolucije. Drug Tito je izronio iz Vinkovih skulptorskih ruku nakon umješnog proučavanja
nekoliko dobivenih fotografskih portreta. To nije bilo najsretnije polazište za
kiparski zadatak, nije pomogao ni rok za obavljanje posla od nepunih deset dana,
ali je javna ocjena za konačan učinak glasila: „zadovoljava u svakom pogledu“. Štoviše,
„markantan izraz lica našeg voljenog maršala vrlo je dobro pogođen, te odaje
odlučnost i izvanredne osobine njegovog nosioca“. Poprsje je isprva načinjeno u
gipsu i predvidjelo se kako će do jedne od tadašnjih predizbornih skupština stajati
na sušačkom Gimnazijskom trgu, pred zgradom Gradskog Narodnog odbora, a potom
biti izliveno u bronci.
Činjenica da je
Matkovićev otac Rudolf bio klesar koji
je, pored ostalog, radio na obnovi kamena s tornjeva zagrebačke katedrale, nije
se činila smetnjom u odnosu na aktualne sinovljeve umjetničke spone s vlašću,
dapače. I on sam u tomu se samo nadovezao ne vlastite prethodne aktivnosti, pri
čemu imam na umu podatak kako je Matković
autor spomenika kralju Petru I. Velikom oslobodiocu, postavljenom 1938. ispred
današnje Osnovne škole Centar, te uništenom 1941. godine.
Poslovi pod patronatom
poratne vlasti su se u Matkovićevoj radionici nastavili. Jedan od primjera
pojavio se u gradskom tkivu neposredno pred otvorenje monumenta na Delti i imao
je ulogu memorijalne poveznice sa šezdesetoricom željezničara Rijeke i
tadašnjega Riječkog kotara koji su izgubili život na strani antifašističkog
pokreta u Drugom svjetskom ratu. Spomenik palom željezničaru – partizanskom
diverzantu, kako je manje i li više službeno prozvan, svečano je otkriven u
povodu Dana Republike, 29. studenog 1954. godine, i tada se nalazio u omanjem
parku lijevo od željezničkog kolodvora. Danas ga možemo vidjeti uz autobusnu
postaju kraj Doma željezničara. Mala zanimljivost iz umjetnikova novog ateljea
lipnja te godine, za vrijeme rada na modelu spomenika: velika odlomljena grana
koju je kipar stavio u ruke diverzanta da bi poslužila kao poluga u izbacivanju
tračnica iz ležišta, tada još zapravo prava grana obložena glinom, na vrhu se –
razlistala. Moguće je da u tomu nema ništa neobično, ta i diverzant je toga
ljeta bio glineni heroj koji je tek čekao svoj nepromjenjivi, brončani lik.
U znak opravdanosti njegova
očekivanja stigla je upravo tih dana vijest iz Istre, gdje se izlilo u bronci
Matkovićev spomenik antifašistu Joakimu Rakovcu, predviđen za postavljanje u
Poreču.
S tako čvrstim
vjerodajnicama, Matković je bio odličan izbor za autora Spomenika oslobođenja. Rad
na njemu započeo je usporedno s približavanjem završetku rada na skulpturi
željezničarskog ratnika, pa je posjetitelj umjetnikova ateljea mogao, pored
glinenog željezničara visokog preko dva metra, preći pogledom i preko protagonista
budućeg spomenika na Delti, visokih samo 30-40 centimetara. Atelje je Matkoviću
izgradio Narodni odbor Grada Rijeke na Pećinama, dijelom vođen i podatkom kako se
zbog izrade spomenika Rakovcu moralo u starom ateljeu iskopati pod jer prostorija nije bila dovoljno visoka za
radne izazove Rakovčevih proporcija. Matkoviću se u priči o novoj, prostranoj radionici
nije sve serviralo gotovo na stol. Podosta završnih radova valjalo je obaviti
vlastitom rukom, pa se kipar (zajedno s tadašnjim suradnikom Dragom Kovačevićem)
prihvatio zidarskih, stolarskih, ličilačkih i ostalih poslova, sve da bi dobiveni
radni prostor postao ono što je trebao postati čim prije. Imati novi atelje,
kako li je to samo gordo zvučalo, ali nije imalo nikakva smisla da modeli
budućih spomenika nastaju u toj gordoj novosti uz neostakljene prozore,
slušajući zavijanje sušačke bure.
Jesam li rekao kako je
Matković bio odličan izbor za autora Spomenika oslobođenja? Formulacija traži
pojašnjenje. Matković za taj posao nije imenovan, on je doslovno izabran, na
natječaju raspisanom 1953. godine. Propozicije su ostavile odriješene ruke autorima
u vezi s izborom mjesta podizanja spomenika. Izložba natječajnih radova
otvorena je travnja 1953. u riječkoj Galeriji likovnih umjetnika, zajedno s
radovima pristiglim na natječaj za stambeni objekt brodarske kompanije Jugolinije
u Ulici Žrtava fašizma, a prijedlozi spomenika našli su se postavljeni u dvije galerijske
prostorije. Najuspješniji radovi dobili su mjesto u prvoj. Pored pobjedničkog
rada, koji je se s vremenom našao urezan u svijest Riječana, razmahanih ruku iznad
Delte, moglo se pogledati drugonagrađeno rješenje arhitekta Ive Penića, slikara
Bišćana i apsolventice arhitekture Elze Madine, koji su smjestili spomenik na istu
poziciju, dakle na vrhu Delte, u obliku visokog obeliska. Trećenagrađeni rad
nosio je potpise arhitekta Armanda i kipara Mirkovića iz Splita , koji su
predviđali spomeničku lokaciju na Trgu Municipija (danas Trg Riječke
rezolucije), a da bi sve prostorno funkcioniralo kako su mislili da treba, planirali
su rušenje zgrade Radio Rijeke. U susjednoj prostoriji nalazila su se dva
otkupljena i svi ostali natječajni radovi.
Znam da ste zapazili
informaciju o rušenju zgrade Radio Rijeke, i sam bijah zgrožen kad mi je s
treskom pala na stol za kojim pišem. S njom pred sobom, što mi je prestalo nego
se nakloniti i reći: „Vinko Matkoviću, spasio si nas genijalnog splitskog
rješenja, tvoji smo dužnici dokle god Rijeka postoji!“ Već samo zbog toga, tvoj odabir Delte i tvoje
rješenje zaslužuju da im se posvetimo u još jednom,
sljedećem poglavlju ove spomeničke štorije…
Podijeli na društvenim mrežama