Sportska analiza parlamentarnih izbora

Zašto veliki broj navijača ljevice
nije izašlo na izbore? 

Ako
pretpostavimo da su svaki  demokratski
izbori svojevrsni ispit vlastite savjesti, onda je lako zaključiti da je
ovogodišnji ispit za većinu bio najteži do sada.  Razlog tome je svakako težina političke
odluke: Glasati za centralnog lijevog Milanovića koji se činio desniji od
centralno desnog Plenkovića ili glasati za centralnog desnog Plenkovića koji se
činio ljeviji od centralnog lijevog Milanovića?

U takvoj psihički
poremećenoj situaciji jedina potpuno racionalna oduka kojoj se ne može ništa
prigovoriti  je preskočiti glasovanje i na
dan izborne utakmice ostati kog kuće. I to se upravo dogodilo. A kako desna
strana ima stabilniju navijačku publiku, HDZ je odnio glatku pobjedu.

Fair-play
i taktički uzroci poraza?

S političke
strane, moralno i etički, može se naći podosta primjedbi. Za pobožni narod s
toliko puno vjernika i malo ateista, kampanja je bila na rubu grijeha i vjerske
regularnosti.

No, ako
gledamo sportski, rezultat je pravedan, jer Zoki, nakon solidne prednosti i
stabilne igre u samom  početka, počinje
odjednom činiti neshvatljive pogreške, svako malo ulazeći u nedozvoljene
pozicije.

Taktički
potpuno dekoncentriran uletavao bi duboko u teren HDZ-a, ali toliko daleko da
su mu svi igrači u plavim majicama često ostajali iza leđa. I naravno, sve što
je zabio iz ofsajda  bilo mu je
poništeno. A onda u samoj sudačkoj nadoknadi totalni šok – autogol.

Doduše, ne
pred očima gledateljstva, ali je potajno snimljen i pušten u javnost.  Za povratak u igru više nije bilo vremena.

Očekivanja od pobjednika?

U svakom
slučaju treba ozbiljno poraditi na bazičnoj pripremi. Obrazovanje,
inteligencija, karakter – sveto je trojstvo uspješne politike. U tom pogledu čini
se da Plenković ima potencijal i za sada izgleda sasvim pristojno. Uspije li izvući
iz sebe puni kapacitet ovih vrlina, na dobrom smo putu da imamo premijera koji
će voditi vladu manje po nečijoj strani, a više u duhu ljudskih vrijednosti.

Gandhi je
vjerovao da je to jedini put koji bistri politički um i otvara oko državničke mudrosti.
Tada smisao i ciljevi života postaju jasni, a sudbina naroda u dobrim rukama  – jer, kako reče  Paulo Cuelho, svijet se miče ispred čovjeka koji zna kuda ide.

A onda, vozio
više lijevo ili desno – uvijek je pravo.