Foto: Zoran Žmirić
Nažalost još uvijek nitko ne želi sjesti u vrući stolac
predsjednika. Nakon odstupa Ivana Turčića koji je bio očekivan, uslijedio je
kazneni postupak protiv njegova prethodnika Ivana Vanje Frančioškovića, odemo
li još malo dalje u povijest niti Robertu Ježiću ovih dana nije baš najbolje.
Bilo je svakakvih imena u
kombinacijama za Turčićeva nasljednika, no naravno da bi one postale stvarnost
ili točnije da bi se moglo krenuti u njihovu realizaciju, potrebno je izvršiti
preoblikovanje i da klub prijeđe u privatne ruke. Onda možemo nastaviti sanjati
Ćiru i Kineze spremne napraviti VIP tribinu u stijenama Kantride, Milana Mandarića
čovjeka koji je u svome vlasništvu imao desetak klubova, i koji je prije
dvadeset godina Rijeci ponudio nekoliko brazilskih nogometaša. Nakon vlasnika
Atalante iz Bergama sada je najbliže još jedna talijanska poduzetnička obitelj
čijeg imena još uvijek javno nema. Bili su spominjani i neki neimenovani Arapi.
Sve je ostalo samo u naznakama, a nedavno je za gostovanja ljubljanske Olimpije
na Kantridi susretu svjedočilo jedva 500 gledatelja, a u svečanoj loži nalazio
se samo direktor Mario Rubeša.
Tužna je činjenica da su
politika i sport sudbinski vezani. To je u Hrvatskoj još izraženije, a uzevši
samo našu mikrosredinu to je gotovo neminovno za spas i preživljavanje
HNK Rijeka – iako je protuzakonito. Baratalo se imenima Željka Jovanovića i
Roberta Komena, a onda se oglasio gradonačelnik i rekao da bi na tom mjestu
želio Luciana Sušnja. Legendarni atletičar, dopredsjednik Hrvatskog olimpijskog
odbora i predsjednik Hrvatskog atletskog saveza bio je niz godina i u
nogometnom velikanu. Još nisu završili pregovori na relaciji Obersnel-Sušanj, a
završe li u skladu s očekivanjima Luciano Sušanj može biti samo privremeno, a
ne trajno rješenje jednako kao što grad NE SMIJE financirati profesionalni
pogon bilo kojeg kluba u bilo kojem sportu. Upravo zbog toga bilo je deplasirano
razvlačiti u tisku grad, gradske oce i ne znam ni sam koga, kada oni po slovu
zakone koje se u pravnoj državi poput ove valja poštovati, ne smiju davati
proračunski ili bilo kakav drugi novac za rad profesionalnih sportskih klubova.
Svi bi htjeli za svoga
predsjednika imati Predraga Slobodu, čovjeka, poduzetnika i zaljubljenika u
vaterpolo koji je u pet mjeseci od Primorja napravio čudo. Prvotna namjera bila
mi je napisati još jednu kolumnu o vaterpolistima koji su nakon pobjede nad
Budvom u subotu gotovo osigurali prvo mjesto u Jadranskoj ligi, a time i
organizaciju završnog turnira četvorice, i koji večeras u 20 sati igraju protiv
Vasasa prvu utakmicu četvrtfinalne skupine Eurolige. Ali pisanje o uspjesima
moglo bi Vam postati dosadno.
Rukometašice Zameta imaju problem
sličan nogometašima Rijeke, s tom razlikom što Luka Denona i dalje figurira kao
čelni čovjek kluba, a već u posljednje dvije godine jedva čeka da mu netko nađe
zamjenika i da može odstupiti. Gledajući rukometašice Zameta stječe se dojam da
je za njih iako su praktično tek na početku sportskoga puta, sve ovo tlaka i
odrađivanje posla, pa nije čudno da rezultati izostaju. Upravo je izostanak
rezultata dovoljan alibi čelnom čovjeku kluba da ne mijenja trenera Edu Šmita i
da ništa ne talasa, jer u nikad lošijoj ženskoj rukometnoj ligi bez problema će
biti sedme ili osme i neće se plasirati u niti jedno od europskih natjecanja i
samim time neće izbijati novce iz prilično suhe gradske kase.
Pitam se zašto se onda svi
bave sportom kada im rezultat nije u prvom planu, zapravo gledajući ih,
rezultat im nije u planu uopće. Upravo zato nisam danas pisao o Primorju niti
muškom niti ženskom koje će nakon Kupa gotovo sigurno doći do naslova
prvakinja. U Rijeci se sport ne igra niti zbog gledatelja jer se iz vikenda u
vikend preklapaju termini održavanja i onih malobrojnih sportskih događaja koje
bi možda netko htio pogledati. Na žalost sportska Rijeka, izuzmemo li Primorje,
djeluje mi kao neželjeno dijete.
Podijeli na društvenim mrežama