Stara nova ljekarna na Brajdi

Ne volim ući u ljekarnu. Ali, tko voli? Tamo u pravilu ne ulazimo bez prijeke potrebe, bez kakve glavobolje ili grlobolje, da ne spominjem teže povode.

A i nije baš da je u gospode ljekarnika jeftino, blago rečeno. Iste ili slične proizvode koje možete kupiti na drugim mjestima, u ljekarni plaćate po ohoho višim cijenama. Što malo govori o tim proizvodima, a mnogo o ljekarnicima. Što ćemo pak s proizvodima koji se ne mogu kupiti drugdje? A ništa, osuđeni smo na ljekarnu, pa tko (financijski) preživi.

Ove zime pogled mi je privukla ljekarna na Brajdi. Svoju lokaciju pretočila je u naziv. Rijetko kada u nju zađem, što zvuči dobro, barem za mene. Nije mi privukla pogled zbog kakve grloboljne potrebe, nego zbog zatvorenosti. Otkako znam za se – a vjerujte, to je poduži niz godina – viđam je otvorenih vrata, s izvješenim radnim vremenom, a ove zime… Ove zime moglo se vidjeti građevinske radove u njenu prostoru. Pomislih, ta nije valjda i ona odradila svoje? Nije, brzo mi se razjasnilo, na djelu bjehu zahvati zbog preuređenja prostora u nešto suvremenije, svjetlije, oku ugodnije, vjerojatno i radno primjerenije. Znate već priču kojom trebaju biti na dobitku i oni koji u prostoru svakodnevno rade i oni koji u nj zalaze povremeno, kada ih već natjera kakva zločesta boljetica.

Kako u hodanju gradom najčešće usporedno sa mnom hoda i jedan vrag, zadužen samo za mene, moj privatni, koji mi obvezno natovari posla baš onda kada od posla nastojim pobjeći, taj me vrag nagovorio da zavirim u osobnu bazu manje i više važnih gradskih podataka, jer da tamo ima nešto za mene. I uistinu, bilo je. Informacija o jednom prošlom preuređenju te iste ljekarne, s kojom je u paketu stajao podatak o njenoj dugovječnosti. Nije to bilo posve obično uređenje, njime je ljekarna – promijenila adresu.

Narodna ljekarna Brajda

Zahvat se dogodio rujna 1958. godine. I bit će kako je to bila doista prijeka potreba. Ljekarna je u tom dijelu grada djelovala doista dugo, prema nekim izvorima čak od 1872. godine, što će reći kako je jedna od najstarijih u Rijeci. Zabilježeno je kako je 1888. njezin vlasnik bio Giorgio Gotthardi. Kada je u istom kvartu 1894. izgrađena velika poslovno-stambena zgrada na uglu današnje Manzonijeve i Krešimirove, vlasnik je vjerojatno pametno zaključio kako je umno iskoristiti priliku i preselio se u prizemlje nove zgrade. I tu je ljekarna ostala do dana današnjeg. U privatnim je rukama djelovala do konca 1940-ih (pronađoh podatak kako je 1947. njezin vlasnik Asperger Budak), da bi ubrzo potom postala Narodna ljekarna Brajda.

Uzbudljiva povijest, ali interijer je u toj uzbudljivosti loše prošao. Ne računajući sitnije zahvate, nije se mijenjao silnim godinama, što je imalo svoju cijenu u radnim uvjetima i vizualnim odlikama prostora.

Dio prostora namijenjen prodaji lijekova i ostalih farmaceutskih proizvoda bio je za poratne kriterije neadekvatne veličine. U sklopu objekta nalazio se ujedno laboratorij za pravljenje lijekova i ostalih proizvoda, smješten u nepodesnoj prostoriji, s niskim stropom i bez dnevnog svjetla. Rad u njemu značio je opasnost za zdravlje osoblja, posebno u situacijama kada se radilo sa štetnim kemikalijama. Prostor za skladištenje proizvoda bio je skučen, tragom čega oni nisu bili uskladišteni prema propisima, pa je znalo dolaziti do njihova kvarenja. Sanitarna inspekcija i higijenski zavod imali su o takvim radnim uvjetima vrlo loše mišljenje, dapače donijeli su odluku da se rad ljekarne i li prekine ili da se oni promijene selidbom u nove, primjerenije prostore.

Da ljekarna i korisnici njenih usluga uistinu zaslužuju bolje, dalo se zaključiti iz podataka o višegodišnjem rastu prometa. Godine 1952. tako je, primjerice, građanima bilo izdano 79.696 lijekova, nakon čega je taj broj iz godine u godinu rastao, da bi nakon samo pet godina dosegnu udvostručenje. Godine 1957. građanima je isporučeno 159.370 lijekova. Prva polovica 1958. potvrđivala je nastavak više nego pozitivnoga prodajnog trenda. Objekt je, dakle, imao svoj raison d’etre, a sama činjenica kontinuiranog rasta prometa upućivala je na obvezu prilagođavanja prostora većim radnim aktivnostima.

Obnova prostora

Već prethodne, 1957. godine, ljekarna je uzela kredit u visini od pet milijuna dinara da bi financirala obnovu prostora. Projekt preuređenja nosio je potpis ing. Zdenka Sile. Zahvati su krenuli ujesen te godine, nastojeći da se ne prekine usporedno pružanje ljekarničkih usluga. Na djelu je bila prva faza predviđenih radova. Fokus je u njoj stavljen na uređivanje prostorija za prodaju lijekova i ureda za osoblje. To dotad nisu bile prostorije ljekarne, preuzete su kao njoj susjedne dvije prostorije, što su ih dotad koristile brijačnica i prodavaonica Državne lutrije.

Ta je faza potrajala do rujna 1958. godine. Sljedeća faza stavila je na dnevni red obnovu prostorija za izradu lijekova prema receptima, koje se htjelo odvojiti od građana što su ulazili u ljekarnu, što dotad nije bio slučaj. Recepte se odlučilo primati kroz prozorčić, a kroz njega u suprotnom smjeru i predavati gotove lijekove. Faza je uključila uređivanje galenskog i analitičkog laboratorija. Treća faza preuređenja ljekarne usmjerila se rješavanju pitanja primjerenog spremišta za lijekove te ostalih ljekarničkom poslu važnih prostorija.

Razlog više za takve zahvate bio je plan da se u ljekarni, koja se nalazi u neposrednom susjedstvu tržnice na Brajdi, obavljaju analize živežnih namirnica donošenih na tržnicu zbog prodaje. Je li se to i ostvarilo, druga je priča, za našu pripovijest o obnovi ljekarne ne toliko značajna.

Humanije radno vrijeme

Završavanje prve faze obnoviteljskih radova donijelo je promjenu adrese ljekarne Brajda. U nju se prethodno ulazilo iz Manzonijeve ulice, a od tada iz Kidričeve ulice (danas Krešimirove). Novosti je također bilo u radnom vremenu objekta. Manje je to bilo vezano uz radove, a više uz odluku riječke podružnice Udruženja farmaceuta Hrvatske, koja je zaključila da se od 1. listopada 1958. odustane od dotad uobičajenoga dvokratnog radnog vremena. Ono je značilo rad od 8 do 12 i od 16 do 19 sati, što nije odgovaralo ni osoblju ljekarni, većinom ženama, koje su pored obveza na poslu imale obveza i u svojim obiteljima, a cjelodnevno razlomljeno radno vrijeme oduzimalo im je cijeli dan, pa je cijenu toga plaćao obiteljski život. Novo radno vrijeme donijelo je neprekidan rad od 8 do 18 sati, s time se rad osoblja organizirao u dvije smjene. Bilo je to povoljnije i za građanstvo, koje je tako dobilo priliku koristiti usluge riječkih ljekarni tijekom cijelog dana.

Danas, godine 2021., ljekarna Brajda iznova blista unutrašnjom uređenošću. Gotovo mi dođe žao što nemam razloga češće zakoračiti u nju, kad je već najnovijom intervencijom  još jednom dobila lijepo, svijetlo, privlačno lice.

Hm, samo da me ne čuje onaj vrag što se uporno ne razdvaja od mene, moj osobni, kojemu bi moglo pasti na um da mi čim prije razriješi upitnik o razlozima. Šutnja nije samo zlato, šutnja je i zdravlje.

(Foto: Velid Đekić)