U svim kultovima ima nešto neprirodno, isforsirano, lažno. To
nešto je velikim dijelom izraslo iz
htijenja upravo onih koje kultovi ličnosti slave (jeste li ikad doživjeli ili
čuli kako se netko od njih pobunio protiv vlastite adoracije?). Drugim dijelom to
je nešto rezultat djelovanja propagandnih mašinerija uprlih na sve četiri da
uvjere okruženje u iznimnost onoga čijim se likom i djelom bave. Već sama
količina energije uložena u uvjeravanje okoline pouzdanim je simptomom kako te
iznimnosti, barem u javno obznanjenoj mjeri, nema. Da je ima, u uvjeravanje se
ne bi moralo ulagati tako enormnu, fascinantnu energiju, okupljajući trustove
mozgova sa zadatkom stvaranja i snaženja kulta i investirajući u njega golem
novac (u pravilu ne svoj).
Sveti
Vid? Ostavimo po strani sve glupave, smiješne priče poput one kako ga pretvaranje
u ručak lavovima i medvjedima nije dokrajčilo (jer, eto, čak ga i zvjerad
toliko poštuje da odbija njime osladiti brke), također one kako mu nije moglo
ništa nauditi ni bacanje u kotao vrele smole, odnosno rastopljenog olova. Tako
je to s tim čovom, glupavo i smiješno, pa ne želim na to trošiti vrijeme. Pogledajmo,
međutim, kako stoje stvari s nečim drugim, manje glupavim i smiješnim, a to su učestalo
plasirane institucionalne tvrdnje da je upravo „taj i takav“ Vid duhovni zaštitnik
Riječana i Rijeke, ako treba od pamtivijeka. Štoviše, da je sv. Vid, a i cijela
religijska građevina u čijem nam paketu dolazi, dakle kršćanska, imanentna, autohtona
u ovom podneblju. Izvori tvrdnje? Nije tajna da je propaganda, kao teorija i
praksa, rođena u krilu katoličke crkve. Nerijetko posezanje za Göbbelsovim
imenom u tom kontekstu vodi na krivi kolosijek, on je samo primijenio
tehnološke mogućnosti 20. stoljeća na već davno rođene nauk i djelo.
Sveti
Vid je u ovo podneblje, ma što ono značilo, došljak. Ako ćemo pošteno, on je i
nasilnik. Došao je nepozvan na tuđi teritorij, domicilne protjerao i zasjeo na
njihovo mjesto. Potom se prihvatio zatiranja informacije o onima koji su tu
bili prije njega (čitaj: kolektivnog brisanja pamćenja), pa se na takvim
temeljima upeo iz petnih žila da okruženje poistovjeti sa sobom. Ne sebe s
okruženjem, već obrnuto.
Podosta
o tomu govori pogled na njegovo riječko svetište, crkvu sv. Vida. Je li mjesto
s kojeg Riječanima dolazi priča o sv. Vidu doista Vidovo mjesto, izvorno
njegovo? Odgovor je negativan.
Kada
je sv. Vid postao oficijelnim zaštitnikom Riječana i Rijeke, nije poznato. Zna
se kako je na mjestu današnje katedralne riječke crkve prva crkvica posvećena
njemu postojala potkraj 13. stoljeća, te da je prije nje, na istomu mjestu,
funkcioniralo vjersko svetište posve drukčije impostacije. Hrvati koji su
dospjeli seobom naroda u ovaj kraj kontinenta u 6. ili 7. stoljeću donijeli su
sa sobom vlastiti slavenski, dakle hrvatski božanski panteon, u kojemu je
središnje mjesto pripadalo bogu Svantovidu ili Svetovidu. Svetište na uzvišenju
gdje se danas nalazi katedrala bilo je posvećeno upravo njemu, Svantovidu, bogu
svjetlosti i dobra.
Aktualna
riječka katedrala u tomu manje-više ponavlja široko primjenjivan obrazac, prema
kojemu je većina crkvi koje u svom nazivu imaju kršćanskoga sveca samo mjesto
gdje su prije njih već bila svetišta posvećena bogu koji je to područje u religijskom
smislu već imao pod sobom, metaforički i doslovno. Tipični za starohrvatska
mjesta te vrste bili su položaji na uzvišenju, u blizini vode, dok je s druge
strane vode postojalo svetište suprotnome, tamnome božanstvu. Što nam pokazuje
čitanje položaja crkve sv. Vida? Ona je podignuta na brdašcu, nedaleko od
Rječine, dok se na suprotnoj strani Rječine, na brdu, nalazi trsatska crkva sv.
Jurja, simboličnog pobjednika nad zlom (čitaj: bogom tame), opredmećenim u liku
zmaja. Pobjedonosno koplje u Jurjevoj ruci znakom je sudbine koja slijedi
drugima i drukčijima – usmrćivanje i iskorjenjivanje. Reklo bi se, miroljubiv
neki kršćanski svetac, s ljubavlju kao osobnim pokretačem. Što bi tek bilo da
ga ne vode tako „plemeniti“ motivi, kakav bi sve pokazao repertoar nasilnih
metoda?
Kako
je Svantovidovo mjesto postalo mjesto sv. Vida? Koristeći sva sredstva, pa i
ona koja uključuju manipuliranje imenima, odnosno njihovim „prijevodom“. Sve
unatoč tomu što je primijenjeni „prijevod“ imena Svantovid ili Svetivid u Sveti
Vid pogrešan: slavenski korijen riječi svet
znači moćan, jak i nema veze s latinskom svetošću
(sanctum). Zvukovna sličnost tu je
samo poslužila kršćanskim „ribarima ljudskih duša“ da im olakša čin
falsificiranja, poduzet u namjeri preoblikovanja svetišta Svantovidog u
svetište sv. Vida.
Slijedom
takve niti, sv. Vid nije ništa drugo do pokušaj kršćanskog supstituta za Hrvatima
izvornoga, njihovog boga. I to degradirajući, uvredljiv – na mjesto boga
staviti „običnog“ sveca. Novodobiveni zaštitnički djelokrug tog sveca? Skrbiti
o zdravlju očiju. U takvoj sudbini Svantovid nije usamljen, i ostali bogovi što
su ih sa sobom donijeli Hrvati doživjeli su istovrsnu degradaciju. Crkveni
think tankovi uloge su im redom i bez milosti oduzimali, a njihova mjesta,
odnosno pojedinačna “zaduženja“ davali kršćanskim svecima. Preraspodjela
religijskih karata iz njihova rakursa nije ni mogla biti drugačija, s obzirom
da kršćanstvo autoritarno zagovara postojanje jednoga boga, pa su tuđi (mnogo)bogovi
šuma, voda i ostalog dobivali zamjene u liku kršćanskih svetaca, s njihovim
parcijalnim ulogama. Otud je svetac Ilija zadužen za nevrijeme i munje, svetac Nikola
uzima pod svoje pomorce, svetac Florijan zaštitnik je vatrogasaca itd.
Kad
prolazimo pored tortaste građevine crkve sv. Vida, ne razmišljajmo zato
isključivo o onomu što ona nudi pogledu prolaznika u svom nadzemnom dijelu, bio
to interijer ili oplošje objekta. Ima ona i podzemlje, skrivene temelje, iz
kojih nam još uvijek ne prestaje mahati rukom starohrvatski bog Svantovid. Želi
reći: Ljudi, ne vjerujte da me nema, to su samo propagandni trikovi! Tu sam,
svoj na svom! Borba s kršćanskim pridošlicom još traje!
Podijeli na društvenim mrežama