Stilovi rješavanja sukoba

Stil kojim ćemo ući u rješavanje
sukoba ovisi o dva osnovna parametra. Osobnom interesu i asertivnosti, odnosno
našoj brizi za druge. U slučaju kad su osobni interesi visoki i asertivnost izražena
truditi ćemo se izbjeći sukob. Kod upravo suprotnog slučaja govorimo o stilu integracije sukoba. U raznim
kombinacijama postoje još i stilovi koji se zovu dominacija odnosno susretljivost.
No, kad se nalazimo u zlatnoj sredini, odnosno kad u našem stilu ne prevladava
niti jedan parametar, odnosno kad po malo postoji upliv svakog, ali su oni u
ravnoteži, sukob ćemo rješavati stilom koji se zove kompromis.

Analizirajmo malo kategorije ovih
stilova. Kod izbjegavanja koristi se
svaki oblik povlačenja iz sukoba, sudionici glume da sukob ne postoji te obje
strane gaje nadu da će sukob nestati sam od sebe. Ovaj stil koriste osobe koje
ne doživljajaju tuđe emocije, ne protive se tuđim stavovima, prilično teško podnose
kritike te izbjegavaju obratiti pozornost na bilo koji sukob. Ovaj stil ima i
svoje prednosti. Dobar je za rješavanje nebitnih, trivijalnih pitanja, te je
koristan kad trud koji bi uložili u rješavanje nadilazi korist od rješavanja.
Mane su očite, ako ga koristimo kod teških problema oni će vjerojatno postati
još veći i nećemo riješiti bit problema.

Stil integracije, u kojem je osobni interes sukobljenih strana mali te
je asertivnost u niskom području prikazuje nam otvoreno, izravno suočavanje sa
problemom i traženje zajedničkog, obostrano zadovoljavajućeg rješenja.
Sudionici sukoba izlažu svoje stavove, prihvaćaju stavove drugih, zajednički
definiraju problem, predlažu i ocjenjuju moguća obostrano korisna i
prihvatljiva rješenja. Ovaj stil koristiti će kreativne osobe koje su radoznale
i vjeruju da pregovori najbolje rješavaju probleme i sukobe. Svima su jasne
prednosti ovog stila, no recimo da je uz poticanje kreativnosti to i idealan
stil za složena pitanja i kod rješavanja problema koji će izazvati dugoročan
pozitivni učinak na organizaciju. Vjerovali ili ne ovaj stil ima i svoje mane.
Nije prikladan za sukobe koji proizlaze iz različitog sustava vrijednosti, što
može biti česti slučaj u organizaciji, kako po vertikalnom , tako i po
horizontalnom nivou komunikacije ili upravljanja. Ovaj stil zahtijeva puno
vremena. U slučaju da imate dovoljno vremena rješavati problem organizacije
imate sreće koristiti ovaj stil, no kad je to i realan slučaj ? Poznavajući
organizacije i njihove strukture znam da je to izuzetno rijetko. Jedna od mana
ovog stila je što strane u sukobu gube osjećaj nezavisnosti. Upravo tako, iako
djeluje u potpunosti zadovoljavajući ovaj stil baš i nije najpogodniji.

Mnogi su vjerojatno već na
početku teksta pomislili da je kompromis
najbolji način rješavanja sukoba. Kao i svaki stil i ovaj ima svoje prednosti i
mane. Analizirajmo ga. Kompromis je
stil traženja rješenja uz odricanje obje strane, rekli bi često u modernim
knjigama da je to WIN:WIN situacija. Do uspostavljanja ravnoteže dolazi kad se
odreknemo osobnih i prihvatimo zajedničke interese. No, da bi ovaj stil u
potpunosti uspio često nam je potreban medijator, osoba koja će kao vanjski
posrednik utjecati na promišljanja sukobljenih strana. Moguće čak i
glasovanjem. Tko koristi ovaj stil ? Obično ga preferiraju osobe koje vole brza
i jednostavna rješenja, koje traže rješenje koje će djelomično zadovoljiti obje
strane te koji vjeruju da se za pravedno rješenje obje strane moraju nećeg
odreći. Stil je prikladan kod rješavanja sukoba kad su ciljevi suprotni,
odnosno prilično različiti, kad postoji situacija ravnoteže i kad je vremenski
pritisak velik. Naravno, kao i svaki stil i ovaj ima svoje mane. Nije prikladan
ako se sukobljene strane moraju odreći bitnih zahtjeva. Psihološki gledano,
iako ga mnogi predlažu kao najbolji stil rješavanja sukoba kod sukobljenih
strana pojavljuje  se osjećaj uspjeha i
neuspjeha a može se desiti da niti jedna strana nije potpuno zadovoljna i nije
dobila ono što želi.

Koji je stil najbolji za
rješavanja sukoba ? Teško je reći. Uz navedena dva parametra izbora vlastitog
stila analizirajući svaki stil zasebno došli smo do još mnogih, skrivenih
parametara koji će u konačnici definirati naš osobni stil. Parametar vremena, nivoa
organizacije, osobnosti pojedinca, odnosno strana koje su u sukob upletene,
parametar horizontalnog ili vertikalnog upravljanja, delegiranja, a posebno
stila rukovođenja, pa sve do uvođenja medijatora pokazuju nam da stilovi
rješavanja sukoba nikad neće biti isti. Kako mijenjamo svoje mišljenje i kako
postajemo svjesni okoline i novih informacija koje na naš stil komunikacije djeluju
tako se mijenja i naš osobni stil rješavanja sukoba. Ovo su samo osnove
informacija o sukobima. Mogli bi sad pisati o stilovima koji se izučavaju na
posebnim poslovnim školama ili o finim nijansama stilova koji koriste vrhunski
obučeni manageri ili političari. Tema je izuzetno široka. Kao i sukobi. Prisjećam
se svog osobnog stila rješavanja sukoba prije dvadesetak i više godina i danas
i potvrđujem ogromne promjene. I sve se nešto nadam da će se i moja okolina u
stilu rješavanja sukoba promijeniti. Da će konačno prevladati kreativan, iskren
i nadopunjujući stil u kojem će većina između osobnog i zajedničkog interesa
izabrati ovaj drugi.