Stjepan Koren, otac Urinja

Prošlo je od tada pola
stoljeća. Lijepa brojka, ali nećemo o njoj, ni o  industrijskom objektu čiji nas rodni list
upućuje na datum koji Rijeci i Hrvatskoj gospodarski itekako znači. Ovo je
napis o čovjeku čijih je ruku Urinj djelo, točnije bez kojega Urinja danas ne
bi bilo, samim tim ni njegove 50. obljetnice. A njegovo ime prepuštamo tonuti u
zaborav, nezahvalni kakvi jesmo, zbog čega nam danas valjda i jest tako kako
nam jest. 

Stjepan
Koren bio je direktor riječke Rafinerije od 1952. do 1963. godine, u vrijeme
žestokih bitki za izgradnju novih rafinerijskih kapaciteta u svim dijelovima
tadašnje državne zajednice, što valja čitati kao informaciju o jugoslavenskim
republikama koje su nastojale biti države u državi i po tomu što je svaka od
njih htjela imati vlastitu rafineriju. Znate već staru, vazda aktualnu priču o parcijalnim
interesima koji uvijek dobivaju prednost nad općim. Svjesna tehnoloških,
skladišnih, sigurnosnih i tranzitnih ograničenja na svojoj povijesnoj
preradbenoj lokaciji, Rijeka je od 1952. kovala planove o novom pogonu izvan
grada. Stvarajući u svom uredu na Mlaki viziju nove Rafinerije i uporno se, godinama
žilavo boreći za njezino ostvarenje, Stjepan Koren postao je otac projekta
Urinj. No, u središtu državne moći, Beogradu, za taj scenarij nisu htjeli ni
čuti, zakulisno ga opstruirajući u korist izgradnje rafinerija u istočnom
dijelu države, ponajprije Pančevu. Koren je, sa svojim stručnim timom,
pripremao elaborate o opravdanosti riječkog iskoraka na Urinj, tražio sastanke
s političkim moćnicima bez čijega se zelenog svjetla nije moglo, slao pisma na
razne strane, ali kola su uporno stajala u glibu. Opstrukcija je bila prejaka.

A onda je odlučio
povući hazarderski potez. O njemu je u pero autoru ovih redaka govorio vlastitih
umirovljeničkih dana 1993. u svojoj vili na Kostabeli. U Hrvatskoj je bjesnio
rat, a on se prisjećao rovovskih bitaka u neobjavljenom ratu što su ga 50-ih i
60-ih vodili protivnici urinjskog projekta.

„Dobivanje dozvole bilo
je iznimno mukotrpan posao, što je trajao čak deset godina“, kazao je Koren. „Odluke
o svim ulaganjima tada su bile centralizirane, u rukama saveznog Ministarstva
za energetiku, a pojedinci u vrhu u prvi su plan gurali razvoj područja iz
kojih su došli. Rijeka, nažalost, nije imala nikoga u vrhu tko bi podržao naš
program. Suglasnost smo ipak dobili i to zahvaljujući tomu što sam intervenirao
kod samoga Tita. Iskoristio sam priliku kad je bio u posjetu riječkoj luci. Na
moje ustrajavanje primio me u vagonu na željezničkom kolodvoru, a nazočni su
bili Ranković, Minić, Bakarić, Krajačić, čini mi se i Dolanc.“

Tito je primio Korena u
svom tzv. plavom vlaku 23. studenog 1962., putujući na Brijune, nakon što se toga
jutra na nekoliko sati zaustavio u Rijeci zbog puštanja u rad lučkog silosa za
žito. Za dvosatnog boravka Tito se sa suprugom i suradnicima popeo na vrh 62
metra visokoga novog silosa, obišao lučka postrojenja, te u sjedištu Luke
razgovarao s lokalnom političko-gospodarskom nomenklaturom. Zgradu je napustio
u 11.30 sati. Potom se zaputio do kolodvora, na kratak razgovor s lučkim
radnicima. O susretu Korena s Titom Novi list nije objavio ni slova, sve se
dogodio izvan očiju javnosti.

U vagon koji je čekao
znak za polazak Koren nije stupio praznih ruku. Što je imao u njima saznat će
se iz kasnijeg razgovora s jednim od Rafinerijinih rukovoditelja, Nikolom
Uravićem: „Sutra ujutro u Rijeku dolazi predsjednik Tito, pa bismo trebali
izraditi jednu brošuricu s grafičkim prikazom razvoja Rafinerije za ovih 16
godina, od 1946. do danas – rekao mi je jednog jutra direktor Koren. Odgovorio
sam mu da tog poslijepodneva moram u Zagreb na važan sastanak i da neću stići
to obaviti. Međutim, nikakva objašnjenja nisu pomogla i morao sam, kako znam i
umijem, izvršiti zadatak na vrijeme. Zahvaljujući tome što sam za svoje potrebe
iz godine u godinu vodio evidenciju o poslovanju Rafinerije, te pomoći
tehničara iz Konstrukcionog ureda, tog je dana brošura bila dovršena i ujutro
predana drugu Titu.“ – kaže Uravić.

Nevelika, formata 14,5
x 21 cm, preko noći ukoričena, brošura je sadržavala tridesetak listova (vidi fotografiju). Na njima su se izmjenjivale strojem
tipkane sažete informacije o Rafinerijinu radu i tabelarni prikazi tog rada,
nizani redoslijedom o kojemu je govorio naslov brošure, Dosadašnji razvoj i perspektivna izgradnja. Predajući je u ruke
najmoćnije osobe u državi, te šireći pred njim nacrte donijete uz brošuru,
Koren nije gubio vrijeme, znao je kako će susret u vagonu biti sudbonosan za projekt
urinjskog pogona. Sjedeći pred Titom i suradnicima, natrag se više nije moglo.
A bez Titove riječi, ni naprijed.

„Druže Predsjedniče“,
kazao je Koren, „ovdje imamo u Rijeci staru rafineriju nafte koju smo povećali
na 600 tisuća tona i uveli novu tehnologiju u pojedinim dijelovima. Kako se ta
rafinerija nalazi u središtu grada, njeno širenje nije moguće. Isto tako nije
moguće učiniti neku veću rekonstrukciju postrojenja, jer nemamo nikakvog
prostora. U zemlji su potrebe za derivatima sve veće i mi smo obavezni dati
ovom društvu veće količine nafte.“ Koren je u obraćanju posebnu važnost dao Rafinerijinim kadrovima. Kazao je da su
to vrlo stručni inženjeri koji se na postrojenjima školuju godinama, obrazovani
u zemlji i izvan nje. Naglasio je da se s takvim potencijalom nova postrojenja
mogu izgraditi vrlo brzo. Nije propustio upozoriti i na probleme koje riječka
Rafinerija ima s državnom administracijom radi davanja suglasnosti za
izgradnju.

„Kazao sam mu da
Rafinerija ima tradiciju od 1882., da u njoj rade tri radnička naraštaja, da
imamo vrlo obrazovane kadrove, da 20 tisuća Riječana ovisi o Rafineriji, a sve
te prednosti ne možemo iskoristiti jer su nam vezane ruke. Pojasnio sam mu
koliko muke imamo u vezi s dozvolom, dok se istodobno u Beogradu zanose mišlju
da grade rafineriju na ledini, od nule. Tito je napore riječke Rafinerije za
podizanje novih postrojenja ocijenio pozitivnim, rekavši kako je to ispravan
put. Posebno je pohvalio kadrove koji desetljećima rade na Mlaki, za koje je
izrazio uvjerenje da će biti sposobni izgraditi novu rafineriju.“

Što je bilo potom,
zorno je iz sljedećih Korenovih riječi: „Tito je naredio suradnicima da ga se
odmah sutra izvijesti o dobivenoj dozvoli. No, ni tada nije išlo glatko. Pošto
sam 10 dana čekao dozvolu, a nje nigdje, napisao sam pismo Milošu Miniću,
predsjedniku savezne vlade, i na neke druge adrese, među kojima i Titovu
kabinetu, u kojemu podsjećam na pitanje dozvole. Pretpostavljam – da nisam
naveo i kabinet – reakcije opet ne bi bilo. Drugi je dan Minić nazvao Vladimira
Bakarića, izvijestio ga o pismu i kazao mu da on ne može prihvatiti da se
jednom predsjedniku vlade tako piše, pa me je Bakarić nazvao, rekavši mi da me
zbog takvih postupaka mora kazniti. Otpor urinjskoj rafineriji je i dalje
trajao, što svjedoči činjenica kako nam je banka postavila iznimno teške uvjete
za vraćanje novca, kakve drugima nisu postavljali. U roku četiri godine morali
smo vratiti sav devizni ulog, 16 milijuna dolara, i dinarski ulog, 19,5
milijuna dinara. Mi smo i to prihvatili. Urinj je izgrađen dva mjeseca prije
roka… Da smo bili u pravu kad smo tvrdili kako iza nas stoji iskustvo, te da
je to nešto sasvim drugo od gradnje rafinerije od nule, pa zato valja ulagati u
Rijeku, osvjedočio sam se kasnije. Osobno sam se uvjerio da su tri rafinerije –
pančevačka, beogradska i novosadska – izgrađene temeljeći se na elaboratima što
smo ih mi pisali za gradnju Urinja. Mi smo imali vrsne stručnjake, a oni nisu,
pa su naše studije od riječi do riječi prepisivali, čak sam zamijetio iste
tiskarske pogreške. A nama nisu dali raditi, pa smo se 10 godina mučili samo za
komad papira zvan dozvola!“ 

Razgovor u vagonu na
željezničkom kolodvoru trajao je oko 45 minuta. Ispisano odvažnom rukom
Stjepana Korena, tih 45 minuta traje danas već 50 godina. Minutaža je to jednoga
školskog sata iz kojega smo – žalosno nam kažu naši današnji danovi republika i
gospodarski „uspjesi“ uz njih – tako malo naučili, gotovo ništa.