Kad
se, sretnim okolnostima po nas a upravo suprotnim po izvođača samog, takav nađe
na ovom našem neobičnom poluotoku (geografsko opisne odrednice: omeđen je sa
sjevera Austrijom i Mađarskom, na istoku njezini stanovnici izlaze kroz Crno
more, dok je jug rezerviran za atenskog kralja Egeja koji je brzopleto sebi
rastumačio odsuće znamenja na brodu koji je prevozio njegova sina prema domu pa
je u očajanju napravio salto – i to vrlo uvjerljivi – mortale nakon čega je more
prozvano imenom njegovim, dok ga sa zapada zatvara udivljenja vrijedno Naše
more) i to sa željom da predstavi svoju tehniku kroz format radionice,
izabravši sebi pet ili šest talentiranih učenika, onda se lokalna spretnost i
beskrupuloznost križaju na istoj točki, pretvarajući plemeniti čin umjetnika u
zgrtanje love i u cirkusku atrakciju.
Klub
Palach krajem 80ih i početkom sljedeće dekade nije nalazio bolje načine za
reklamiranje od lijepljenja plakata po punktovima koji su to izričito
zabranjivali, te onim legalnim. Dakle, ne može se reći da je to sistem nalik
multipleks oglašavanju, kao za kino program gdje stoji izvješena velika ploča
pa si odabereš ono što ti je zanimljivo i jednostavno odeš tamo i parkiraš si
gluteuse na stolicu. Poduzimale su se gerilske akcije s najčešće dva ili tri aktera,
od kojih je jedan bio osposobljeni provjereni šofer, čeka s pogašenim svjetlima
na vozilu, ali desnom nogom uvijek na gasu ukoliko je valjalo loviti maglu pred
organima reda. Druga dvojica (nikada žensko biće nije sudjelovalo u takvim
mračnim poslovima) nervozno su se osvrtala lijevo i desno, kao da se upravo
pripremaju za napad i nanošenje tjelesnih ozljeda opasnih po život nekakvom
političkom pravedniku ili na palež i pljačku, da skratim – na zlodjelo, a onda iz
tobolaca vade srolane svitke, koji se ne daju samo tako poravnati i pričepiti
na zid već se odupiru svim snagama jer stvari se naprosto moraju komplicirati,
a kad duo napokon jednom ulovi ritam i svlada tvrdoglavi jeftini papir uz pomoć
široke samoljepljive trake te ga uspješno sravna s pozadinom, značajno se
pogledavaju međusobno, kao da razmjenjuju telepatsku poruku u kolikoj je mjeri
teško razlikovati dobro od zla! Motivirani uspješno odrađenim zločinom,
okuraženi nezamijećenošću, sjedaju u auto koji već turira i odlaze na novo
mjesto, preko ramena samo ovlaš provjeravajući učinjeno.
Jedan
od njih, hipotetski sam to ja, primjeti plavi natpis na bijelom B2 plakatu i
tek sad postaje svjestan težine sadržaja pa pita: ‘šta stvarno dolazi Billy
Cobham svirat u Palach?’ Pa da, kaže mu
drugi, kao da je to najnormalnija stvar u univerzumu, a ne nešto što nam se
događa jednom do dvaput između nekakvih ratova. Hmm, zaključi prvi, jer došlo je
vrijeme za zakonski još jednu dvojbenu lokaciju za prihvat oglasa. Drugi mu
veli – već su zavaljeni na zadnje sjedište pomalo umorni jer odavno je prošlo
jedan iza ponoći, vrijeme kada su mrtvi najživlji a oni budni čine radnje
neprikladne samoupravnom socijalizmu – da će Cobham svirat s nekakvim
muzičarima. Dovest će Jana Hammera? Jer Bolin je odavno kod Manitua, zagrcne se
prvi jeftinom dosjetkom iz Zagora. Ne, odvrati drugi. Pa? Šta pa? Ko će svirat
s bubnjarom, baš žilavi onaj prvi, nestrpljivi. Naši, otpovrne kratko onaj
stariji, muljajući. Prvi uputi nervozni znak upitnika posred lica drugom. Onaj
šuti, ruke mu počivaju na koljenima, podigne ih i promatra dlanove. Dakle, pita
Živčani. Nakon što smo pažljivo odvagali troškove, počinje u obrambenom stavu
Staloženi, došli smo do zaključka da nam je ipak bolje uzeti lokalne muzičare
koji su kadri pratiti Cobhama. Dok to govori, međutim, ne vjeruje u izrečeno.
Prvom je sinulo, uvijek je spreman na kompromis, kako je to vjerojatno jedini
način da se tog genijalnog bubnjara zaista dopelja na Palachove daske, pa mu
veli, već pun optimizma uh bit će to genijalno! Jedva čekam, doda.
Kad
je stigao taj dan, a nedjelja je – ne samo te 1989. – ama baš uvijek bila
isključivo neradna u klubu, radionica predstavljana kao ‘koncert’ bila je R A S P R O D A N A ohoho unaprijed, Dean
Benzia održao je kratku uvodnu konferansu držeći umjesto palica mikrofon u
ruci, 600 znatiželjnika je bilo zgurano u prostoru, po bini, nešto manje njih
visilo je sa stropne željezne konstrukcije, a neobično razdražljivi William E.
Cobham Jr. lupao je u bubnjeve iznenađujućom žestinom, pokazivao neutralnom
nekom kandidatu kako se mogu držati i četiri palice u rukama pa onda opandrči,
od ispod pa odozgora, njima po činelama. Očito je da nisu bile njegovo
vlasništvo, da. Poslije je radio sinkronizirane udarce s jednog toma na drugi
pa na indijanu, onda po dobošu demonstrirao kako se vojske spremaju u ratni
pohod i na napad, da bi na koncu, nevoljko, dao mot muzičarima nek mu se izvole
priključiti ondje na bini. Da je samo mogao uložio bi priziv na cijeli ovaj
događaj bez odlaganja, vidjelo mu se na licu. Odsvirao je predviđeni session,
naglo ustao sa stolice, kratko zahvalno kimnuo prema Henryju Radanoviću i
Elvisu Staniću, razgrnuo svojom velikodušnom osobnošću ljudsko more poput
proroka, i bez obzira na dugotrajne ovacije, odlučio ne izići na bis iz
kancelarije koja mu je poslužila kao garderoba.
Meni
su navrle suze, ali ne od uzbudljivog glazbenog performansa, prošli su me trnci
nelagode, kao neki second hand emotion
kako pjesnički vele Englezi, kao da sam ja ondje sjedio nasred stejdža i bio
iskorišten. Htio sam se na neki način iskupiti za nanešenu nepravdu Billyju,
umišljeno sam pomislio da čak imamo nešto zajedničko, što nije oprostivo ni u
mojoj mladosti a niti naivnosti, i pokucao na njegova vrata. Nije bilo
odgovora, pa sam privirio unutra. Sjedio je ondje s ručnikom preko glave,
inhalirao se zagušljivošću, što li, možda je tako zamišljao zagrobni život, i
taj me prizor potresao, pa sam najdiskretnije, u maniri najelegantnije mačke, zatvorio
vrata prepustivši ga njegovoj psihičkoj borbi s balkanskim dilerima bilo-čega-zapadnoga.
A
i ostao sam bez autograma, entivrapca! Nije cijeli život sazdan od altruzima,
da šta ste mislili!
p.s.
Poslije je Billy, pribravši se unekoliko, još iznašao ekstra snage i za
intervju. U kojem se prisjetio kako je već bio ovdje, da, u Jugoslaviji, ali u
Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, tamo negdje, oko 1979. Kad ga je novinarka
upitala dal primjećuje ikakve promjene ovdje, a da pritom nije bilo jasno dal
insinuira na političku klimu ili naprosto na prirodne ljepote naprimjer
Plitvica, prešao je rukom po frizuri i zaključio diplomatski da ne, nikako, ne.
Eh,
fulala banana.
Podijeli na društvenim mrežama