Gladulić je kazao istražitelju kako mu dan prije nije bilo moguće objaviti stanovnicima Suska Negrijev proglas. Sav se narod okupljao na obali, uz mjesto brodoloma, ali da će to učiniti čim mu bude moguće sakupiti narod, još istoga dana ili sutra. I kapelan je morao odgovarati na pitanja sumnjičavog Negrija, kojeg je naročito zanimalo je li bilo krađe brodske opreme. Ovaj mu je kazao kako je o brodolomu bio obaviješten rano ujutro i da se smjesta uputio na mjesto događaja. Tu je razgovarao sa spašenim mornarom, pa je tako saznao kako je to bilo prvo putovanje broda uopće, što se vidjelo i po potpuno novim lancima, sidrima, jedrima i ostalom. Kapelan je imao informaciju da je samo Martin Skrivanić spremio kod kuće neke brodske predmete, a za ostale stanovnike otoka uvjeren je kako su se ponašali časno. I sam je osobno upozorio ljude da se ništa ne smije uzimati, čak im je u suprotnom zaprijetio izopćenjem iz crkve. Podsjetio ih je na primjer jednoga drugog brodoloma kraj Ilovika, kada je stradao brod što je prevozio žito, a nekoliko osoba je zbog prisvajanja neznatne količine žita bilo izopćeno.
Toga dana istrage puhao je snažan južnjak. Uvala gdje je ležao brod – vjerojatno je riječ o uvali Porat, vidljivoj na današnjoj fotografiji u prilogu – bila mu je izravno izložena, pa je kancelar naredio da se iz uzburkanog mora izvuče samo kormilo.
Foto: Velid Đekić
U međuvremenu je iz Malog Lošinja stigao proto Siksto Katarinić, donijevši po naređenju suda vitla i druge sprave. Voditelji spašavanja zaključili su, međutim, kako brod nije moguće izvući. Katarinić se na to odlučio smjesta vratiti kući, zatraživši od kancelara nadoknadu troškova i izgubljenog vremena. Kancelar je zatim naredio pretres kuće Martina Skrivanića. U njega se nije našlo ništa. Skrivanić je izjavio pred kancelarom kako je u prisutnosti spašenog mornara našao jedan brus. Mornar mu je dopustio odnijeti brus kući ali samo da bi naoštrio sjekiru, pa ga sada po oštrenju vraća, uz napomenu kako mu nikad nije ni padalo na pamet zadržati brus za sebe.
Magla i snijeg
Na kancelarov poticaj, stanovnici Suska iznova su se okupili na mjestu nesreće, pomažući skupiti razbacane stvari na jedno mjesto podalje od obale, gdje nije prijetila opasnost da ih odvuku valovi. Okupljenima je osobno pročitao proglas, i to na hrvatskom jeziku, koji je znao govoriti. Nakon toga je napisao detaljan izvještaj, s popisom spašenih predmeta, te ga dao posebnom glasniku odnijeti u Cres.
Tu, priči nije bio kraj. Uslijedila su dodatna preslušavanja sudionika događaja, među kojima je posebno zanimljiv iskaz Suščanina Martina Morina, koji je prvi saznao za brodolom. Dogodilo se to noću u 4 sata, kada je na vrata njegove kuće zalupao nepoznati mornar, odjeven samo u majicu. Prema mornarevim riječima, ostalo je svukao da bi lakše isplivao. Dodao je i kako ga je „do te kuće dovela sudbina, jer je čuo blejanje neke ovce, pa se uputio za tim glasom“.
– Odmah sam naložio vatru – rekao je Morin – da se mornar ugrije, dao mu nešto svoga ruha da se obuče i nešto hrane da se okrijepi, a zatim ga ostavio da spava.
Kancelar ga je upitao kako se sporazumijevao s mornarom, zna li talijanski jezik.
– Ja, gospodine, znam nešto govoriti tim jezikom, ali ga razumijem prilično, tako da sam mogao dobro shvatiti ono što mi je mornar govorio „alla napolitana“, jer je rodom iz toga kraja. Mornar mi je ispričao da su plovili iz Holandije, i da su imali na brodu 405 bačava šećera, a glavni krivac za njihovu nesreću bio je snijeg koji je te noći gusto padao. Kad su se našli u blizini našeg školja, jedan je mornar, videći da je na ovoj strani gušći mrak, povikao: „Evo zemlje“. Na to je istrčao kapetan iz svoje kajite i, bacivši pogled na tu stranu, rekao da su to magla i snijeg i da tu ne može biti nikakvo kopno. Malo iza toga udario je brod u hridinu i odmah je počeo tonuti… Pričao mi je dalje kako se smjesta bacio u more i počeo plivati prema ovoj strani dok su se svi ostali mornari sakupili na palubi i počeli moliti. Uvjeren je da su se svi utopili, jer nijedan nije znao plivati.
Rano u jutro, kad se mornar probudio, upitao sam ga je li se dovoljno oporavio, da bi mogao otići na mjesto brodoloma, na što mi je on dogovorio da će moći. Ja sam odmah otišao glavaru sela i o svemu ga obavijestio, a pošto se sakupio sav narod otišli smo po kapelana, i svi zajedno, s mornarom, po tragovima njegovih nogu koji su bili utisnuti u snijegu, krenuli prema obali.
Najprije smo došli do mjesta gdje se nalazilo kormilo broda, ali pošto tamo nismo vidjeli brod, mornar nas je pozvao da idemo dalje prema posljednjoj punti na sjevernom kraju otoka, gdje smo odmah iza punte ugledali izvrnuto truplo broda, ali nam nije bilo moguće da mu se približimo, zbog jakog vjetra. Pred večer su se ostali ponovo vratili na to mjesto, ali ja više nisam išao s njima. Poznato mi je još, da je more izbacilo na hridine dva brodska kajića, gdje se jedan i sada nalazi, a drugi je izvuče na obalu da ga more ne bi odnijelo.
Spašeni mornar i put u Rijeku
Morin je na koncu ispričao kako je bio prisutan u trenutku pronalaženja mrtvih tijela dvaju mornara, za koje je spašeni mornar rekao da je jedan kršćanin, a drugi luteran. Iz kaputa onog mornara koji je bio kršćanin, spašeni mornar skinuo je srebrne kopče, dok se tijelu onoga drugog nije mogao približiti zbog valova. Uspjelo ga se izvući iz mora navečer, a u njegovu je džepu spašeni mornar pronašao novčarku s nekoliko srebrnjaka, te ih uzeo sebi.
Nakon Morina, kancelaru je dao izjavu vlasnik rovinjske bracere Nikola Pastrović, zvani Bajok. Otkuda on na Susku i što zna o brodolomu? Na Susak je stigao zbog kupovine usoljene ribe nekoliko dana prije brodoloma, a po uspješnoj kupovini, vratio se kući. Zatim je svojom bracerom ponovo stigao na Susak, četvrtog dana poslije brodoloma. Bio je svjedok kada se oko stradaloga broda okupilo sve živo na otoku, naglašava kako su „došle čak i žene da ga vide“. Pastrović je kao dodatnu zanimljivost istaknuo da se među predmetima izvađenim iz mora našla jedna bačva sa šećerom. Sa šećerom? U nju je prodrlo more, pa je sadržaj bio rastopljen. Mornar je dopustio okupljenima da uzmu rastopljeni šećer, pa je svatko sebi uzeo malo šećera, a djeca su ga smjesta pojela. Nešto šećera uzeo je i mornar te ga ponio u Rijeku pokazati trgovcima koji su ga kupili. Kasnije je izvučeno iz mora još nešto bačava, ali su bile razbijene i prazne.
Zašto je Rovinjanin pristao odvesti spašenog mornara u Rijeku? Dopustio mu je ukrcaj uz dogovor da mu ovaj za put u Rijeku i natrag plati 10 cekina, pod uvjetom da se u Rijeci ne zadrži duže od dva dana. U protivnom bi platio i sve dodatne troškove posade s bracere. Mornar nije imao novca kojim bi platio put, ali je kazao kako će mu ga dati u riječkoj Privilegiranoj trgovačkoj kompaniji, u čijem je okrilju radila Rafinerija šećera. Ne bude li dobio novac od nje, sve će platiti novcem dobivenim od prodaje spašenih predmeta. Ne bude li moguće ni to, onda će platiti od svoje plaće koju treba dobiti. Bajok je zatražio od suda da mu plati rečenih 10 cekina, ako se mornarov plan izjalovi. Isto tako da mu se plati sudjelovanje u spašavanju i izgubljeno vrijeme.
Kancelar je očitao bukvicu Bajoku što je omogućio mornaru odlazak sa Suska u Rijeku. Kao najizravniji sudionik događaja, mornar je mogao dati najbolje informacije o njemu, pa je morao čekati dolazak kancelara. Bajok je priznao pogrešku te zamolio da se uvaži kako je on siromašan čovjek, o čijem radu ovisi mnogo glava. A da mornara nije ukrcao on, učinio bi to netko drugi, pa bi došlo na isto.
Kako je završila istraga o brodolomu jedrenjaka koji je prevozio šećer za riječku Rafineriju, čitajmo u sljedećoj kolumni.
Podijeli na društvenim mrežama