Zavirimo u dokazni materijal s kraja 50-tih i početkom
60-tih. Doba je to još uvijek aktualnog udarničkog socijalizma, a grad je
pozornicom kojom vrlo učestalo promiču ljudi s filmskim biografijama, donoseći
dah (bjelo)svjetskog glamura, potičući lokalne djevojke i mladiće na celuloidne
snove.
Uvid u riječku filmsku faktografiju započnimo rujna
1957, kada se u gradu snima njemački film Grof od Luxembourga. Filmska ekipa
tada je nahrupila u Narodno kazalište Ivana Zajca. Snimatelj se poslužio
„kolorfilmom“, a pred kamerom su mu se našli riječki balet, orkestar opere i
veći broj statista. Ima li živih sudionika događaja, sjećaju li se snimanja?
Svibnja sljedeće godine u grad dolazi ekipa filma
Zvijezda putuje na jug, zamišljenog u koprodukciji Lovćen filma i Čehoslovačkog
Barandova. Profesionalcima poput Gordane Miletić, Antuna Nalisa i drugih u
snimanju će pomoći čak 170 lokalnih statista, sve da bi se ispričala priča o
jazz orkestru koji dolazi u Jugoslaviju na glazbeni festival. U kolovozu Rijeka
je mjesto snimanja dječjeg filma Veliko putovanje, prema scenariju i režiji
Ivana Hetricha, koji je zabilježio vrevu riječke luke i temperamentan ugođaj
vaterpolskog igrališta na gradskom kupalištu.
Sredinom studenog počinje snimanje
talijansko-crnogorske koprodukcije Bijeli vrag, prema Tolstojevoj pripovijesti
Hadži Murat. Eksterijere i interijere za nju ponudili su obalni pojas od
Žurkova do Opatije, Guvernerova palača, hotel Kvarner (potonje dvoje glumilo je
petrogradski Zimski dvorac i palaču generala Voroncova). Preluk je mnoštvom
koliba pretvoren u kavkasko selo, kojemu je filmska sudbina odredila da bude
spaljeno. Bilo je još žrtava: tijekom snimanja scena u današnjem opatijskom
Parku sv. Jakova uništen je velik dio zelenila, uključujući jedini
jugoslavenski primjerak biljke Forchroia gigantea, što je naišlo na žustru
osudu javnosti. Stradalo je i čak nekoliko tisuća sadnica tulipana, razbijene
stotine ukrasnih ivičnjaka, uništeno nekoliko primjeraka starih ukrasnih
japanskih vaza, na udaru su se našle grane lovora, magnolija i borova… Kad film
bude u Rijeci prikazan, slijedit će opće razočarenje viđenim, ne isključivo
zbog cijene plaćene parkovnim zelenilom.
Da Opatijcima ne bude sve u tako neugodnu tonu,
pomoglo je snimanje njemačke glazbene komedije Veseli vagabundi. Osim u
Opatiji, dio filma snimljen je u Poreču, Rovinju, Puli i na Učki. Glavne uloge
prihvatio se Fred Bertelmann, jedan od vodećih njemačkih pjevača zabavne
glazbe.
Travnja 1959. u Rijeku je stigla vlakom austrijska
glumica Maria Schell, te nastavila brodom prema Zadru, zbog filma o kornatskim
otocima. Iste godine očekivao se dolazak Vittoria Gassmana i Silvane Mangano
zbog snimanja filma Veliki rat Dina de Laurentisa u Rijeci i riječkoj okolici,
do čije realizacije nije došlo. Gertrud Hartley, majka holivudske zvijezde
Vivien Leigh i vlasnica jednog od vodećih kozmetičkih salona u Londonu,
boravila je srpnja 1959. u Opatiji, posjetivši još neka kvarnerska turistička mjesta
. Za njom stiže glumica Belinda Lee, siječnja 1960, da bi u Rijeci počela
snimanje filma Đavo mami ljubavlju. Bit će joj to zadnji filmski rad, ožujka
sljedeće godine poginut će u Kaliforniji, u prometnoj nesreći. Dogodilo se to
kako i dolikuje, filmski: automobil u kojem se nalazila jurio je brzinom od 160
km na sat, i tad mu je na kotaču pukla guma. Imala je 25 godina.
Je li njezin zadnji film prikazan u mjestu snimanja,
npr, u programu ljetnog kina na Trgu riječke rezolucije, za koje znamo da je funkcioniralo
krajem 50-tih? Nakon odustajanja od te lokacije – dijelom zbog improviziranih
ograda koje su dijelile kino-prostor od okoline, dijelom zbog građana koji
su preskakanjem tih ograda izbjegavali plaćanje predstave – razmišljalo
se o nastavku rada ljetnog kina na drugim lokacijama. Primjerice, u parku
Guvernerove palače, u dvorištu iza tadašnje Učiteljske škole, na Omladinskom
igralištu, također na rukometnom igralištu u ulici Đure Đakovića (danas
parkiralište u Ciotinoj). Dok su se Riječani bavili razmišljanjima, Opatijci su
bili poduzetniji. Prvih ljetnih dana 1960. montirali su na Ljetnoj pozornici 12
metara visok i 30 metara širok ekran, čime je publika (prostor je mogao primiti
2.500 duša) dobila priliku uživati u „najboljem i najmodernijem kinu u našoj
zemlji“.
No, Riječani ipak nisu ostali zakinuti za atrakcije
vezane uz filmsku vrpcu. Upravo u to doba, svibnja 1960, u grad im je stigao
poznati glumac Curt Jürgens, zbog snimanja filma prema prozi Stefana Zweiga
Šahovska novela. Štoviše, riječka je okolica proljeća 1960. trebala postati
mjesto snimanja povijesnog spektakla o glasovitoj bitki kod Termopila između
Grka i Perzijanaca, u koprodukciji američke kuće Columbia film i jugoslavenskog
Košutnjaka. Režija? King Vidor ili John Ford. Planirano, nerealizirano. Zato
su, umjesto Perzijanaca, stigli Tatari, jašući u hordama ravno ususret
Grobničanima. Film s njima kao glavnim likovima sniman je rujna 1960. na
obroncima Kamenjaka. Tijekom studenog u Martinšćici i na crikveničkom području
Zastava film snima domaći kratkometražni rad Tragom udesa, u glavnoj ulozi je
riječki glumac Miodrag Končar, pod redateljskom rukom Stjepana Zaninovića.
Nije sve u snimanju, nešto je i u važnim posjetima,
pogotovo ako je riječ o doista velikim zvijezdama. Listopada 1960. u
Rijeku stiže James Cagney, sa životnom družicom. Pojavili su se u luci, na
američkom brodu Export Ambassador, i produžili za Veneciju. Rujna 1961. u
Rijeku je doputovala Rita Hayworth, putujući brodom Dalmacija za Dubrovnik, u
društvu supruga. Je li itko od njih stigao štogod uraditi u Rijeci (da
odgovorimo na zagonetku iz naslova kolumne)? Nije. Ni Cagney ni ona nisu tu
stali pred filmske kamere, ali – tko da im zamjeri…
Siječnja 1960. u Narodnom je sveučilištu održana
osnivačka skupština Kluba prijatelja filma, u prisutnosti tada već poznatoga
domaćeg glumca, kasnije i redatelja Antuna Vrdoljaka. Skupštini je bilo
prisutno dvije stotine učenika gradskih srednjih škola, a njome je započeo
život prvi klub te vrste u državi.
Zbog takve živosti na riječko-opatijskom području, u
turističkoj prijestolnici koja je još pomalo vidala rane zbog uništavanja svoga
parka, travnja 1960. potpisan je ugovor o osnivanju filmskog studija.
Potpisnici? Opatijska tvrtka Pozornica i zagrebački Dubrava film. Studio je
trebao funkcionirati u opatijskoj kino-dvorani, koju je za to valjalo
adaptirati. Ideja u praksi nije funkcionirala, pa je sljedeći korak odveo
aktere priče u Volosko, gdje su zamislili otvoriti veliki studio na Tošini.
Studio je trebao biti betonska građevina na željeznim nosačima, nudeći na
uporabu 1600 četvornih metara prostora. Sporazum o tomu potpisali su Narodni
odbor Općine Opatija i Dubrava film srpnja 1960, a rok izgradnje spominjao je
svibanj 1961. U međuvremenu se kanilo koristiti neku od pogodnih postojećih
opatijskih dvorana. To se isprva odnosilo na zgradu DTO Partizan (zgradu
Gorova), pa se već ujesen 1960. u njoj planiralo snimiti seriju od 13 filmova
za njemačku televiziju.
Ni do ostvarenja te zamisli neće doći, ali kvarnerska
filmska dinamika nastavit će žustrim ritmom. Stanovnici riječke Ulice Dolac još
uvijek pamte ožujak 1961. kada je u tom dijelu grada započelo snimanje
Solunskih atentatora Žike Mitrovića, s preko 300 statista, te riječkim glumcima
Veljkom Maričićem, Josipom Zappalortom i Miodragom Lončarom. Kamere su uglavnom
zujale u noćnim satima. Objektiv im je bio usmjeren prema Talijanskoj
gimnaziji, pretvorenoj u Otomansku banku i „revolucionarnom akcijom“ atentatora
„dignutoj“ u zrak, također prema željezničkom kolodvoru, koji je glumio
solunski kolodvor. Putnička obala u luci dobila je obličje solunskih ulica, Dom
Narodne tehnike postao je solunska pošta, a Vjesnikov kiosk na Korzu
prodavaonica odjeće. Dio statista imao je glumačkog posla i u vološćanskoj
lučici. Za Žikom eto i Puriše. Pretpostavljate već, Đorđevića, koji u Rijeci
srpnja 1961. snima film Nitko kao ti, u glavnoj ulozi s Mijom Aleksićem.
Bilo je i pirata, antičkih. Rujna 1961. u škveru
Martinšćica dvije su domaće bracere i jedan trabakul dobili obličje rimskih galija,
za potrebe talijansko-jugoslavenskog filma Cezar i pirati. Snimanje je
uslijedilo već sljedeći mjesec u Povilama kraj Novog Vinodloskog. Tko se tom
prigodom zagledao u lica pirata, mogao je prepoznati brojne Novljane. Brodovi
su se po završetku snimanja privremeno našli u sušačkoj luci.
Drukčije je ozračje vladalo u riječkoj Banaviji, u
kojoj je travnja 1962. odsjela engleska glumica Margaret Lee, pripremajući se
za lučke kadrove filma Bandit crvenog svjetla. Kolovoz će u grad dovesti
američkog glumca Lexa Barkera, upamćenog zbog uloge Tarzana i likova iz romana
Karla Maya (Old Shatterhand npr.), također zbog pojavljivanja u Fellinijevu
Slatkom životu.
Itd, itd.
Svjetski filmski glamur i udarnički socijalizam
zajedno? Da, pa makar to značilo i da se pristigle filmske veličine u poslu
gotovo mimoilaze s Louisom Samiaom, izvršenim direktorom CARE programa,
osmišljenom za dostavu američke pomoći „nerazvijenim zemljama“, i Henryjem
Selzom, njegovim direktorom za Jugoslaviju. Nakon posjeta Beogradu, njih dvojica
veljače 1960. dolaze u Rijeku i Opatiju, gdje razgovaraju s predstavnicima
poduzeća Transjug, putem kojega je dostavljana pomoć u hrani području između
Vardara i Triglava.
Filmična vremena, filmičan grad. Kamere su nastavile
zujati…
Podijeli na društvenim mrežama