Paviljon Ri

Richardsu i Jaggeru presudila je tamošnja osnovna škola. Riječaninu je kobnom bila tamošnja kuća u kojoj je živjela gospođa u poštovanja vrijednim, roditeljskim godinama.

Kako se to dogodilo? Priča o tomu vodi nas ususret riječkoj rock-družini neobična imena Tois, koja je započela radom svibnja 1968. Ambiciozna ekipa mladaca pokazala je odabranim glazbenim profilom otklon od standardnih očekivanja okruženja. Umjesto uhu prosječnoga domaćeg posjetitelja plesnjaka standardnijih ritmova i melodija, dečki su se formirali unutar glazbenog teritorija što su ga učinila svojim imena poput Yardbirds, Cream, Doors, John Mayal, Pink Floyd, Moody Blues, New Animals, Johnny Cash, Sony Boy Williamson, Honeybus, Percy Sledge. Tko je činio članstvo Toisa? U originalnoj postavi vokalnih se dužnosti prihvatio Igor Sandalić. Na pozornici su mu potporu pružali Vladimir Stanković  (solo gitara), Darko Glažar (bas gitara), Ratko Mamula (bubnjevi) i Robert Biljan (orgulje). Sandalića je za mikrofonom u ožujku 1969. zamijenio Alessandro Damiani. Razlog kadrovskoj promjeni bila je Sandalićeva spriječenost da nastupa s grupom, a Damiani se pokazao kao rješenje problema. Ne i konačno. Već nakon nekoliko mjeseci, Sandalić je grupi iznova na raspolaganju, pa se ljeta 1969. Toisi pojavljuju pred publikom s dva vokala.

Kuća u Datfordu gdje je živjela obitelj Jagger kolovoza 1966.No, pustimo vokale, neka naš reflektor osvijetli čovjeka koji je u ruci držao solo gitaru. Vladimir Stanković tog se instrumenta prihvatio nakon zanimljive epizode. U poticaju za uzimanje u ruke toga glazbala ključnu ulogu odigrala je žena intrigantna prezimena.
„Godine 1966. našao sam se, kao 18-godišnjak, dva mjeseca u Engleskoj“, govori Stanković. „Igrom slučaja, moji su roditelji imali prijatelje, jednu zagrebačku obitelj. Oni su šezdesetih ljetovali na Kvarneru, s njima i bračni par Tullip s troje djece iz malog mjesta Willmingtona kraj Dartforda. Gradić Dartford je udaljen od Londona 50 km, Wilmington od Dartforda oko pet km. Zahvaljujući tomu, britanski se par upoznao i s mojima, pa se spontano rodio prijedlog da provedem dio ljeta u gostima na otoku. Tako sam se ljeta 1966. našao u Wilmingtonu. Bilo je to posve novo okruženje. Čim sam došao, oduševile su me televizijske glazbene emisije Top of the Pops četvrtkom i Ready Steady Go subotom. Tu su se mogli čuti i vidjeti tadašnji vodeći britanski i američki izvođači, s najsvježijim hitovima. I onda se jednoga kolovoškog dana dogodilo da Pat Tulip, gospođa u čijem sam domu bio gost, susretne u prodavaonici dobru prijateljicu iz susjedstva, pa me susjeda u tom razgovoru pozove u goste. Nekoliko dana potom, prošetao sam se tristotinjak metara do njezine obiteljske kuće. Sjedeći u dnevnom boravku sa šalicom čaja u ruci, s pogledom na uljanu sliku iznad kamina (bio je to portret Micka Jaggera, s potpisom jedne francuske slikarice), shvatio sam da se gospođa koja mi je skuhala čaj zove – Eva Jagger. Majka čuvenoga Micka! Sina nije bilo kući, s bendom se nalazio na turneji po SAD-u. Tate Joa i Mickova brata Chrisa također nije bilo kući, negdje su se skitali.“

Brzo dokučivši kakve su se misli počele motati po glavi njenu gostu čim je shvatio gdje se i s kim nalazi, gospođa Eva je dječaku iz Rijeke darovala dvije singl ploče sinovljeve grupe, te dvije njegove fotografije s autogramima. Bio je to čin nepovratne inicijacije, nigdje drugdje nego u domu iz kojeg je mali Mick krenuo u osnovnu školu. I u mjestu gdje su ga susjedi, slijedeći neku duhovitu bakicu iz susjedstva koja je time prva krenula, od njegovih malih nogu znali nazivati Jack Migger.

Tjedan potom, Stanković je u tridesetak kilometara udaljenom Croydonu, završio na koncertu grupe Yardbirds. U sjećanju mu je ostao basist grupe, za kojeg su mu rekli da se zove Jimmy Page, pogotovo kad je, na iznenađenje, uzeo u ruke gitaru, pa su on i gitarist grupe Jeff Beck izveli temu Jeff’s Boogie.

Ako je nakon susreta s mamom Jagger možda i bilo kakvih upitnika, nakon koncerta u Croydonu svi su upitnici nestali kao prebrisani: dečku je po povratku u Rijeku, umjesto dotadašnje harmonike, glazbena ljubimica dobila obličje električne gitare. Nije odmoglo ni nekoliko donesenih ploča Yardbirdsa, također albumi Aftermath i Revolver, singlovi Georga Famea, Percyja Sledgea, grupe Them… Čim se pročulo za posjet kući Jaggerovih, Stankovićevi razredni prijatelji smislili su mu nadimak Stone. Mora se priznati, dobro pogođen, objedinjavao je i njegovo prezime i epizodu s Rolling Stonesima.

Dvije godine poslije toga osnovani su Toisi. Bilo je promjena i u Mickovu životu: nakon što je u blizini roditeljske kuće protutnjala nova autocesta, obitelj je potražila mirniji kutak izvan Wilmingtona. Toisi su rad započeli probama i nastupima u Mjesnoj zajednici Kozala. Zvuk „prljaviji“ od ostalih gradskih grupa toga vremena značio je velik, možda i revolucionaran pomak u ukupnom zvuku scene. Na svu sreću, nije im zatvorio vrata dvorana, pa su Toisi u Rijeci nastupili u Mjesnoj zajednici Kozala, na Tenisu, u Riječkoj banci, Domu Partizana na Zametu, trsatskoj Čitaonici, Domu Đuro Salaj na Mlaki, na otvorenom u središtu Bakra, na opatijskoj Slatini…   

PismoJe li London ostao zaboravljen? Lipnja 1969. Toisi odlaze u londonske prodavaonice zbog nabave novih instrumenata. U Meki rock’n’rolla uspjeli su zaviriti u Royal Albert Hall, na jedan od ranih nastupa Led Zeppelina. Stanković ne bi bio to što jest da nije osvanuo na vratima Pat Tullip, s cijelim bendom. Dečki su u Willmingtonu prenoćili.
Gdje je u tom trenutku bio Jack Migger, teško je reći. Ni danas nije drukčije. No, dok se on skiće tko zna gdje, možda s mislima o izbjegavanju novinarskih njuškala koji bi da mu u povodu 50. obljetnice benda iscijede još ponešto nepoznato iz biografije, sa Stonetom stvari stoje drukčije. Tu je, u Rijeci. S njim u stanu i jedna od gitara na kojima se u jučerašnja vremena kalio riječki rockerski čelik. Zaviri li u koju od kućnih ladica, naći će se ujedno Miggerova promotivna fotka s autogramom za mladog Rječanina, fotka dartfordske kuće u kojoj je frontman Rolling Stonesa živio s roditeljima, te omotnica s njegovim pismom dragoj majčici, koja je tko zna kako i zašto završila u rukama onog istog mladog Riječanina.