Sredina je listopada, upravo smo iza nas ostavili Dječji tjedan, pa ću iskoristiti povod da malo zavirimo u to kako mislimo na naše najmlađe. Naravno da na njih treba misliti uvijek, sva 54 tjedna u godini, ali kažu kako je ovaj s početka listopada poseban, pa hajdemo u to povjerovati. Koju dimenziju priče izabrah? Dječje kino u Rijeci. Je li ga bilo i ako jest, kada i kako?
Premda bi se moglo pomisliti kako su kino i djeca valjda oduvijek išli zajedno – filmovi su zabavna stvar, o animiranima da i ne govorim, pa je zbrojiti jedan plus jedan lako – u praksi to baš i nije bilo tako. Filmske projekcije organizirane posebno za djecu pojavile su se kao zamisao nakon što su se u dvoranama kao publika već ustalili odrasli, što će reći kao neka vrsta produžetka, točnije iskoraka iz standardnih projekcija, što je trebalo značiti djeci primjerene filmske sadržaje i pristupe.
Matineje u kinu “Garibaldi”
Zamjetnija skrb za najmlađe gledatelje, na tragu koje se njih upućivalo u filmsku umjetnosti i odgajalo buduće gledatelje, krenula je u Rijeci pedesetih godina 20. stoljeća. Djeca su u gradska kina odlazila u jutarnje sate nedjeljom, kada su bile organizirane predstave za njih, također povremeno u radne dane, na prijepodnevne projekcije. Takve matineje, održavane u kinu Garibaldi sredinom pedesetih (dvorana je kasnije preimenovana u Kvarner, a danas je prostor prodavaonice DM u Starčevićevoj ulici), nisu bile sretna rješenja. Razlog je tomu činjenica kako su djeca na njima vrlo često gledala iste filmove koje su u večernjim satima gledali njihovi roditelji, što se nije sasvim uklapalo u pedagoška očekivanja.
Gradsko kinematografsko poduzeće je zato koncem rujna i početkom listopada 1956. organiziralo posebne filmske predstave u sklopu Dječjeg tjedna koji se obilježavao u cijeloj zemlji. Predstave su se davale u kinima Partizan (danas Teatro Fenice), Beograd (danas Art-kino Croatia) i dvorani na Zametu (koju smo upamtili pod nazivom Sloga, a nestala je s popisa gradskih filmskih prostora početkom sedamdesetih), pa je tim povodom u Partizanu najmlađima prikazivan sovjetski film Pedagoška poema, na Zametu engleski film Dječak u cirkusu, a najvrjednijima su bili djelatnici kina Beograd, koji su na program stavili tri naslova: Pinokio, Tajni tunel i Bajka o čudotvornom grahu. Istovrsna praksa u povodu Dječjeg tjedna nastavljena je sljedećih godina.
Kino Tuhobić
Nadovezujući se na tu praksu, također na inicijative iz riječkoga Socijalističkog saveza, osviještena je potreba za specijaliziranim kinom namijenjenim mladima, te predškolskoj i školskoj djeci, što se službeno dogodilo u prosincu 1959. godine, na sastanku Odjela za prosvjetu Narodnog odbora Općine Sušak. Prema zaključku Odbora, kino Tuhobić u Ulici Račkoga, koje je dijelom funkcioniralo kao skladišni prostor poduzeća za prodaju namještaja Dom, preuredit će se nakon iseljenja Doma tako da ubuduće udovoljava filmskim i kazališnim potrebama okruženja. Pritom se imalo na umu dva dobitka: prostor za rad tako bi dobilo Amatersko kazalište “Viktor Car Emin”, također novo službeno riječko Dječje kino.
Do realizacije zamisli protekle su dvije godine, pa se otvorenje Dječjeg kina na toj lokaciji dogodilo 24. studenog 1961. godine, s predstavom prikazanom u 17 sati, kojoj su bili prisutni gradski mališani i veći broj nastavnika osnovnih škola. Izbor koji im je potom ponuđen bio je više nego uzoran, pa je do Nove godine prikazano šest dugometražnih igranih i 36 kratkih filmova, dokumentarnih i crtanih.
No, nije potrajalo. Sav taj rekordan broj naslova pogledalo je samo osam tisuća gledatelja, što se smatralo nedovoljnim i stvorilo organizatorski upitnik. Je li neadekvatnoj brojci barem dijelom kumovala praksa nereklamiranja Dječjeg kina u sklopu dvorana kojima je upravljalo gradsko Kinematografsko poduzeće, što je lako moguće, pitanje je bez konačnog odgovora.
Dvorana na Krnjevu
Zatvaranje vrata Dječjeg kina s lijeve strane Rječine nije obeshrabrilo sve Riječane, što valja primiti kao informaciju kako na male gledatelje nisu htjeli zaboraviti na drugoj strani grada. Početkom 1963. godine bila je završena adaptacija dvorane mjesne organizacije Socijalističkog saveza na Krnjevu, za koju je odlučeno kako neće biti isključivo prostor za sastanke tamošnjih stanovnika, nego ujedno mjesto za održavanje filmskih predstava namijenjenih potrebama i ukusima najmlađih stanovnika grada ili barem onih koji žive na području Krnjeva. S tom je namjerom u dvorani izgrađena projekcijska kabina, nabavljen projektor, postavljeno platno, a krenulo se i u nabavljanje 150 stolica, koje se pronašlo u tadašnjem kinu Beograd (najvjerojatnije je bila riječ o posudbi). Program je govorio o održavanju filmskih predstava četiri puta tjedno. Nažalost, i ta je inicijativa završila stopama Dječjeg kina u Ulici Račkoga.
Danas mlađi i najmlađi Riječani ne idu prečesto u kino, svoje su učinili kućni uređaji za prikazivanje filmskih naslova, internet pogotovo. Pa ipak, znamo kako nije sve u kućnom ugođaju, mnogo toga je u zajedničkim odlascima na filmske predstave i povratcima s njih, u atmosferi što je nudi za film specijalno dizajniran interijer dvorana itd. Današnji su mali gledatelji budući veliki, što utječe na optiku priče, pa osnažen tom činjenicom više uviđam važnost informacije o dječjim kinima. Jučer ili danas, s Dječjim tjednom ili bez njega.
Podijeli na društvenim mrežama