Uz to u Hrvatskoj više od 70.000 ljudi radi a ne prima plaću, pa nikome od njih nije na pamet palo krenuti u štrajk. Ta je genijalna ideja sinula nogometašima Rijeke, skupini od 33 lica iz priče u koju su zalutali.
Svi oni koji su se pojavili
na prozivci trenera Elvisa Scorije u svojim su glavama bili uvjereni da
zaslužuju odraditi pripreme i da zaslužuju mjesto u prvoj momčadi. Oni
„poznatiji“ bili su uvjereni da se za njih otima pola Europe. Prema
najutjecajnijoj internetskoj stranici na svijetu www.transfermarkt.de vrijednost 25
preostalih kandidata za prvi sastav Rijeke iznosi 11 milijuna i 50 tisuća eura.
Nogometaši su po nekom nepisanom pravilu do ove godine u Rijeci bili najbolje
plaćeni sportaši, stvari su se promijenile pa tu titulu sada dijele trojca
stranaca riječkog Primorja. Opće je poznato mišljenje da nogometaši između sebe
i bilo koje akademske titule u pravilu ne mogu stavljati znak jednakosti.
Ali jedno im se mora
priznati, matematika, ili barem osnove računovodstva idu im od ruke. Nisu
dobili pet plaća i odlučili su se krenuti u štrajk. U ovoj zemlji još uvijek
nije izveden niti jedan potpuno uspjeli štrajk pa se nadam da ovaj neće ući u
povijesne knjige. Umjesto riječi štrajk ovdje bi se mogla upotrijebiti riječ
puč. Jer kako drugačije tumačiti riječi sportskog direktora Elvisa Brajkovića
koji na pitanje „Hoće li Rijeka u četvrtak igrati u Ljubljani protiv Olimpije?“
odgovara „Za sada mislim da hoće, ali ne znam što će dečki odlučiti!“
Sramota!!!!! Za sve one kojima je Rijeka zaista način života sramota je da
igrači nedostojni igranja čak niti u engleskoj trećoj ligi (kapetan Fausto
Budicin nije se uspio prodati u Sheffield Wednesday klub potencijalnog budućeg
vlasnika Rijeke Milana Mandarića), sramota je da ti i takvi „igrači“ odlučuju o
sudbini kluba.
Pritiskom na predsjednika
Ivana Turčića prošloga petka su dobili jednu plaću, a svi članovi „radne
zajednice“ Rijeke i dalje su na čekanju jer njih nitko niti ne spominje a i oni
imaju pravo na život i osnovne životne potrebe. Podsjećanja radi Rijeka je
posljednju prvenstvenu utakmicu odigrala 3. prosinca u Sigetu. Protiv
posljednje plasiranog Hrvatskog dragovoljca osvojili su bod odigravši 2:2 Elvis Scoria nakon te je utakmice izjavio:
„Đaloviću sam dao kapetansku traku danas u znak zahvalnosti za sve što je
napravio za Rijeku. On definitivno odlazi i njegovom prodajom spasiti ćemo
klub“. Nešto manje od dva mjeseca kasnije Đalović je i dalje u Rijeci, a Scoria
na tu temu sada kaže: „Ako ode Đalović….. “Nastavite sami, jasno Vam je što je
omiljeni trener htio reći.
On je jedan od onih koji od svog povratka na
Kantridu nisu dobili niti kune pa o tome kaže: „Sada bi najlakše bilo dati
ostavku i otići, ali to rade kukavice, a ja takav nisam“. Scoria ne mora biti
kukavica ali i on je radio po volji igrača koji su najprije odbili ići na
pripreme na Krk, potom su odbili odigravanje prijateljskog dvoboja protiv
Domžala, a sada odlučuju i o tome hoće li se u četvrtak putovati u Ljubljanu
ili ne. Da mi je samo znati s kojim pravom. I naravno posebno je pitanje što u
tome svemu radi Uprava. Predsjednik Turčić od ustoličenja u velikom je broju
slučajeva bio „blijed kao smrt“ ili je hodao poput Profesora Baltazara, a sada
odaje dojam osobe koja jedva čeka napustiti brod koji pušta vodu, opasno se
nagnuo i prijeti mu potonuće. Pa ipak ovaj uspješni građevinski poduzetnik
ispunio je obećanje i isposlovao barem jednu zaostalu plaću, no pozicije mu pod
stijenama nisu baš čvrste. Direktor Mario Rubeša od svoga prvog angažmana u
klubu nije bio osoba koja se pamti po čvrstom stavu i epohalnim odlukama (taj
je status potvrdio i na Skupštini HNS-a 17. prosinca), pa se zapravo može reći
da osim na papiru Rijeka nema upravu, odnosno ljude spremne presjeći ovaj gordijski
čvor. Jer nezamislivo je da igrači odlučuju o svemu, da Uprava postoji trebala
bi se zahvaliti štrajkašima jer za njih se i onako nitko ne otima. Pričalo se i
o prodaji Damira Kreilacha no bile su to puste priče na staklenim nogama, baš
kao i za najboljeg riječkog prvotimca Hrvoja Štroka za kojega je izvješena
fiksna odšteta od 70.000 eura, što je manje od godišnjih prihoda najskupljeg
igrača Rijeke Radomira Đalovića kojega klub ne želi prodati za manje od milijun
eura jer polovina iznosa od prodaje trebala bi pripasti Crnogorčevu prijašnjem
klubu Rapidu iz Bukurešta. Uprava je na najgori mogući način pokazala da
postoji zabranivši Vedranu Gercu odlazak na probu u Kazahstan. A 24 godišnji
napadač mogao se spasiti.
Za kraj ove priče citirati
ću dio priopćenja kluba navijača Armada koji sjajno oslikava razmišljanje onih
kojima je Rijeka način života:
„Možda je i poželjno da
netko u ovoj državi digne glavu iznad apatije te se izbori za svoja prava, no
jasno smo rekli da neke stvari, poput igranja s ugledom kluba, ne podržavamo,
što ne isključuje odgovornost svih zbog kojih je došlo do novonastale, a u biti
dobro poznate situacije kroz povijest, pogotovo noviju.
Naš interes je Rijeka, a ne
možemo dopustiti daljnje sramoćenje kluba kao simbola Kvarnera, ne možemo
dopustiti da se grb kluba više veže za crnu kroniku nego sportske uspjehe.
Sramotno je za sve Vas koji se ovime osjećate prozvanima što ste naštetili
ugledu kluba u proteklima godinama na svim poljima što svojim radom, a još više
neradom i nebrigom.
Naš klub nismo nikad
napustili na tribinama, a nećemo niti na ovom polju, gdje ćemo se svim
raspoloživim snagama potruditi privesti odgovorne na odgovornost koju imaju u
odnosu na Rijeku, jer nisu bitna njihova imena i funkcije već ime Rijeke!“
– kaže se u priopćenju
Armade a za kraj ću napisati još samo ovo:
VRATITE NAM NAŠU RIJEKU ZBOG OVE NAM
SUZE TEKU!!!!!
Podijeli na društvenim mrežama