Sukno, škare, Sloboda i statistika

Krivac za to
predsjednik je svih predsjednika i oličenje sukoba interesa u hrvatskom sportu
Predrag Sloboda. Predsjednik Primorja EB i Hrvatskog vaterpolo saveza odmah
nakon osvojenog olimpijskog zlata odlučio je “baciti bombu” i
promovirati Sukna u novoga člana svoje momčadi snova.

Sve bi to bilo možda i u
redu da Sloboda ne obnaša dvije kompatibilne dužnosti koje predstavljaju
najeklatantniji primjer sukoba interesa. U Jugu su se “digli na zadnje
noge” jer smatraju valjanom ugovornu klauzulu prema kojoj Sandro osim u
Pro Reccu može igrati samo u Jugu. Nitko još javno nije pokazao taj ugovor niti
tu spornu ili ne spornu klauzulu. Možda će to ipak morati Sloboda, koji u ovom
slučaju ima i Sukno i škare i mora odrediti članove arbitražne komisije koji će
odlučivati u slučaju 21-godišnjeg Dubrovčanina. Kao predsjednik Saveza ne bi
smio utjecati na bilo koji način na članove Komisije niti na njihovu odluku, a
kao predsjednik izravno zainteresiranog kluba, e to je već druga priča. Očito
vođen sintagmom „vaterpolo to sam ja“ Sloboda je sve dogovorio sa svojim
velikim prijateljem i poslovnim partnerom Gabrieleom Volpijem. Neću tvrditi da
je Sandru ugovor nuđen “na salveti”, ali mogu vrlo lako pretpostaviti
da niti Volpiju a niti Slobodi ugovor u ovom slučaju nije predstavljao čak niti
mrtvo slovo na papiru. Bilo kako bilo najveće žrtve ove priče su Sandro i
njegov otac Goran koji je po kratkom postupku smijenjen sa mjesta sportskog
direktora hrvatskog prvaka pa čak i “premješten” na Kantridu.

Sportski direktor Primorjaša
u pauzi između ribolova u svome je stilu poručio da nema nikakvih problema i
dilema i da će Sandro naredne sezone zaigrati za Primorje. Nema nam druge nego
pričekati ponedjeljak 3. rujna i službenu prezentaciju zvjezdane momčadi
Primorja za koju je neopisiva šteta što zbog samovolje njezina predsjednika
neće biti u prigodi loviti naslov prvaka Europe.

Mario Strahonja čovjek je
kojega u Rijeci ne žele vidjeti niti na Korzu a o stadionu na Kantridi da i ne
govorim. Zagrebački arbitar dijelio je u subotu (ne)pravdu na samo njemu objašnjiv
način. I ako je doista Kristijan Čaval igrao rukom u devetoj minuti (premda se
može govoriti i o napucanoj lopti) što onda reći za situaciju iz 70 minute kada
je poslije ubacivanja Gorana Mujanovića loptu u kaznenom prostoru rukom na
očigled svih nazočnih i onih koji su susret promatrali putem televizijskih
ekrana zaustavio kapetan domaćina Ivo Smoje. Vidjeli su to svi bez iznimke,
osim Strahonje i njegovih pomoćnika i Rijeka je ostala bez prigode da povede u
Gradskom vrtu. Ne mogu se oteti dojmu da je rezultat u tom trenutku bio 1:0 za
Osijek da bi Strahonja pokazao na bijelu točku. Ali obzirom da je Mujanovićeva
bomba tri minute prije spornog događaja odsjela iza Vargićevih leđa Strahonja
je odjednom “oslijepio”, procijenivši da je Rijeci dovoljan i bod.

S bodom je možda zadovoljan
i Elvis Scorija, ali, statistika je disciplina koja je doista neumoljiva.
Usporedbe radi, ova i ovakva Rijeka sa 14 novih igrača kojima ne nedostaje niti
ptičjeg mlijeka ima osvojenih svega šest bodova od 15 mogućih nakon pet
odigranih kola. Prisjetimo se u isto ovo vrijeme lani, trener Alen Horvat već
je bio smijenjen od “dežurnih dobronamjernih novinara” iako je sa
“besplatnom momčadi” imao osvojenih osam bodova, što je dva više u
odnosu na pulskog stručnjaka. Uz to valja spomenuti i da je Rijeka dva od šest
bodova spasila projektila, ali ne treba niti zaboraviti da je faktički
“bijeli brod” krajem prošle sezone otklizao u drugu ligu, i da je
spašen dekretom velikog vođe hrvatskog nogometa Zdravka Mamića još za trajanja
debakla protiv splitskog Hajduka na Kantridi. Dobro pamtim njegove tada
izrečene riječi ministru Željku Jovanoviću: “Ništa ne brinite, sve će biti
u redu”. Mamić je zaista bio od riječi i sve je bilo u redu pa smo
zahvaljujući njemu i ove sezone svjedoci prvoligaškog loptanja na Kantridi,
iako su nas uvjeravali da dolaze bolja vremena. Još uvijek ih čekamo jer ovo je
obzirom na potencijal i vrijednost momčadi debelo ispod prosjeka ili na 36%.

Sjećam se jednako tako da
sam predsjedniku Miškoviću nakon pobjede u posljednjoj pripremnoj utakmici
prije početka sezone protiv protivnika moćnog imena ali smiješnih sposobnosti
Šampiona iz Radovljice rekao da ova Rijeka mora biti favorit protiv svih osim
protiv Dinama na Maksimiru. Rekao sam tada i ono što je dan prije napisao
doajen riječkog sportskog novinarstva Orlando Rivetti da je Rijeka glavni
kandidat za drugo mjesto. To mislim i danas iako osma pozicija i mizernih šest
bodova pred gostovanje u Zaprešiću i skori dolazak Hajduka na Kantridu ne
ukazuje na dobro. Ostaje nam samo da se uzdamo u ono naše riječko Krepat ma ne
molat.