Sunce na prozorčiću

Kako
i odakle početi?

Za
početak, sve aktualne autore školskih knjiga vraćamo u prvi razred osnovne
škole – na prvu lekciju iz dobre stare “zaostale” školske
čitanke Viktora Cvitana.  Program je,
dakle, “veoma zastario”, ali lekcija za pisce današnjih modernih školskih
udžbenika je veoma poučna:

 

Nema za mačke škole

–
Kamo ćeš sa torbom? –

Upita
Miru mačka.

 –
U školu! Đak sam!

Ovo
je torba đačka.

 –
I ja bih s tobom,

mačkine
oči mole.

 –
Ne možeš draga,

nema
za mačke škole.

Mački
je dosta da zna presti,

da
zna loviti,

da
zna jesti,

da
se zna verati

i
da mijauče,

A
to sve mačke

kod
kuće nauče.

 

Zadatak:

Grigor
Vitez dobro zna što je mačkama sve potrebno od znanja i vještina. Znate li vi (autori
školskih knjiga) što je potrebno djeci i mladima? Ako znate, napišite to u
obliku primjerenog školskog programa – prilagođenog uzrastu učenika i realnim ljudskim
potrebama.  

Svi
autori koji ovaj zadatak riješe za ocjenu odličan mogu konkurirati na natječaju
Agencije za  odgoj i obrazovanje,
sukladno postupku odobravanja školskih udžbenika. A oni koji misle da učenici
trebaju znati “presti”, “loviti miševe” i “mijaukati”, bolje neka se ostave
ovog posla i počnu se baviti nečim drugim.

Ako
ste možda pomislili da je ovo neka vrsta šale, odgovorno tvrdim da nije. Gore
navedeni zadatak je postavljen sasvim ozbiljno.

Najveći
broj sati koje djeca (mlađa i starija) danas provode uz knjigu,  otpada upravo na usvajanje znanja i vještina
koja su po svojoj svrsi i korisnosti ravna “predenju” i ”mijaukanju”.

One
pak lekcije koje su negdje na  razini
“jedenja”, “veranja” i “hvatanja miševa” još bi se i mogle  obraniti doktorskom disertacijom (jer ipak
imaju neki praktični smisao), ali  posvećivati sate u školi čak i takvim oblicima
znanja također je gubljenje vremena, jer ih se može naučiti kod kuće.

No
ipak i jedna i druga vrsta znanja sve je prisutnija u modernom obrazovanju,
zbog čega ono  sve više postaje
maltretiranje – učenika, roditelja, učitelja i nastavnika.

U
odnosu na stanje prije nekih dvadeset i više godina, tehnologija i znanost su veoma
napredovale. Logično bi bilo da je ovaj trend slijedilo i obrazovanje. No,
istina je sasvim suprotna – poražavajuća.

Kada
god želim prikazati kako to izgleda u praksi, volim to izraziti riječima dviju sjajnih
profesorica koje su u svojoj dugoj prosvjetnoj karijeri imale priliku
komparirati razne generacije učenika i studenata:

“Studenti nikada nisu
imali bolje ocjene, a manje znanja” –  rekla
bi jedna poznata sveučilišna profesorica  iz Splita. Isto ovo, ali na jedan slikovitiji
način, ustvrdila bi i njezina gimnazijska kolegica, koja je prije par godina,
na jednoj proslavi 20-godišnjice mature, svojim bivšim učenicima rekla: “Ono što je nekada bila vaša trojka, danas
je to petica.”

Ako
bi trenutno stanje u našem osnovnom i srednjem školskom obrazovanju prikazali
statistički, onda to izgleda ovako:

–      
količina
obrazovnih informacija – u porastu.

–      
količina
utrošenog vremena provedenog za knjigom – u porastu.

–      
količina
proizvedenog stresa  – u porastu.

–      
količina
znanja koje učenici pokazuju na ispitima – u opadanju.

–      
broj
odlikaša – u porastu.

–      
kriterij
ocjenjivanja i vrednovanja – u opadanju.

 

Već
površna analiza ovih naoko smušenih podataka govori gdje smo zapeli. Školi,
dakle, treba vratiti smisao obrnutom statistikom prve i šeste varijable:

–      
smanjiti
količinu (besmislenih) informacija.

–      
podići
(i
promijeniti)  kriterije ocjenjivanja
i vrednovanja uspjeha.

 

Ova
akcija sigurno zahtjeva znatne intervencije u preslagivanju postojećeg školskog
gradiva te bi, u kontekstu navedenog, bilo jako korisno kada bi pozorno
razmotriti pitanje:  Jesmo li se previše olako odrekli starih udžbenika (pri čemu mislim
na kompletni program od prvog razreda osnovne škole do “velike mature”)?  

Moje
je duboko mišljenje da jesmo. I ako već želimo zadržati postojeći model
školstva (na kojem uporno inzistiramo) , a težimo rasterećenju nastavnog
gradiva, uvrstimo ih ponovo u školski program. Većina njih, informacijski i
koncepcijski još uvijek drže veoma visoku razinu znanja koje osigurava
učenicima sve potrebne stručne kompetencije sukladno potrebama svih postojećih
stručnih zvanja, jednako kao i uspješno studiranje. Uz razumnu korekciju
nastavnih sadržaja, bio bi to po meni veliki korak u naprijed. Ostaje tek
jedino praznina u informatici, ali to je veoma lako popuniti.

 

Stoga
je poruka ove kolumne: vratimo učenicima
“Sunce na prozorčiću”  (prvašićima i
doslovno).