Svašta je trulo u državi Danskoj

Nakon Ukrajine pouzdajući se
u stereotipe uvjeravao sam se da idem u uređenu europsku zemlju, a došao sam u
zemlju prljavštine, neorganiziranosti i općoj ne brizi domaćina za gosta kakva
se ne viđa niti u najzaostalijoj rupi na kugli zemaljskoj. Sve je krenulo krivo
još u Zagrebu. Zrakoplov za Frankfurt u polijetanju je kasnio 45 minuta i nije
bilo nikakve šanse da uhvatimo planirani let za Kopenhagen gdje smo trebali
sletjeti u 18.10.

Ne samo da nismo uhvatili
taj nego niti slijedeći zrakoplov, krivnjom nesposobnog osoblja – ni Nijemci nisu
što su nekad bili. I onda malo svjetla u tunelu. Navikom s prijašnjih putovanja
naručio sam asistenciju u zračnoj luci da ubrzam stvar. Kladio sam se sa svojom
savjesti i suputnicom u ovoj avanturi da ćemo po putu naići na neke ljude s
većim kvadratnim glavama i bio sam u pravu. „Dobro veče…. jeste Vi Ivan?“. Dobio
sam okladu ni ne trepnuvši jer mi je u pomoć došao Kristijan. U balkanskom
stilu od najvećeg je njemačkog avio prijevoznika ishodio priznanje krivice i
vaučer od 20 eura za hranu i piće dok čekamo. Svaka mu čast. Trebali smo čekati
do 20 a poletjeli smo nešto prije 21 sat jer je gospodin Murphy promiješao
karte….

Kada smo napokon nešto prije
23 sata stigli u Kopenhagen uslijedio je prvi šok jer slika koju prvu ugledate
po dolasku na središnji kolodvor je ona prema restoranu „Hercegovina“. Priča o
okladi dobila je još jedan nastavak. Nakon smještaja u gradskom hostelu danske
metropole imam same riječi hvale za sve slične objekte u našoj zemlji. Nakon
ležanja na nazovi ležaju, slobodno zaboravite da imate kičmu.

No da ne kukam i naričem
kroz cijelu priču. Razlog dolaska u Dansku bila je godišnja skupština
nogometnih navijača Europe na kojoj sam sudjelovao kao predstavnik Futsal Lige
Rijeka i član FSE. Najviše govora bilo je o nadolazećem EURU u Ukrajini i
Poljskoj dogodine. Tim radnim dijelom izuzetno sam zadovoljan, iako za tek
nekoliko glasova nisam ušao u odbor od osam članova spomenute organizacije. Što
se radnog dijela tiče zaista je bio izuzetno kvalitetan iako su sva tri dana
konferencije kasnila u odnosu na predviđenu satnicu.

Organizacija i
organiziranost ali i gostoprimstvo riječi su za koje u Danskoj nisu čuli, jer
ako je ono što su dobili delegati, njih više od 300 iz 37 europskih zemalja
moguće izjednačiti sa ijednom od spomenutih riječi onda ja o tome nemam pojma. Znao
sam da je Danska skupa zemlja, ali da je toliko skupa ipak nisam mogao niti
pretpostaviti. kuna i kruna slične su i u nazivu i u tečaju jer je omjer gotovo
1 na 1 pa ako Vam kažem da sendvič možete kupiti za 49, a sladoled i kavu za ne
manje od 30 kruna možda Vam bude jasnije. Tuborg je u Danskoj stvarno Tuborg i
u trgovini je 15, a u kafiću 25 kruna dok je Carlsberg u istom cjenovnom rangu
iako ga se prodaje puno više. U „crvenoj zoni“ ne može se naći ništa ispod 100
eura, a kad smo kod eura savjet – promijenite sve eure koje imate jer Vam
neovisno o iznosu banke uzimaju jednokratnu proviziju od 35 kruna. Mijenjate li
u mjenjačnicama proći ćete puno gore.

Ono što me užasnulo do
granica nevjerice je činjenica da jedan jaki prolom oblaka može paralizirati
cijeli grad. Dogodilo se to u subotu kada su se čak i podizali dijelovi
autoputa, veliki dio grada bio je čitavu večer i noć bez struje a ono što je
gore od najgoreg – jutro poslije (ako se o jutru uopće može govoriti jer noć
traje negdje oko 200 minuta) nisu vozili vlakovi. Postojao je tek jedan ulaz u
glavni grad, prljavštine je bilo na svakom koraku, neorganiziranosti također, a
naravno nisu radili niti liftovi, eskalatori, gradska rasvjeta.

Možda Danci još uvijek
vjeruju u bajke njihova književnog velikana, ali bajke su u današnje doba
naopake ili jednostavno ne postoje. Palo mi je napamet da ih sve kolektivno
teleportiram u Rijeku negdje usred jeseni, pa da vide kako se sjajno s kišnom
napasti nosi grad sa 160 kišnih dana u godini. Vjerujte Danci nemaju pojma što
je kiša.

Nogometni ponos Danske
Parken Stadion na kojemu osim FCK svoje utakmice igra i danska reprezentacija u
subotu poslijepodne izgledao je očajno. Bio je potopljen, mu klupskim
prostorijama bilo je 15 centimetara vode, liftovi nisu radili a sve zbog jedne
kiše. Još ne vjerujem da je na toj livadi prošle sezone igrala Barcelona. Mala
sirena potopila je grad i uspavala građane koji nemaju niti zrna inicijative i
ambicija iskazivanja gostoprimstva.

Nakon obilazaka Europe od
narednoga tjedna vraćam se u normalu i surovu stvarnost riječkih sportskih
klubova uoči novih natjecateljskih sezona. Kao što je jednom napisao Goran
Bregović „Nešto je trulo u državi Danskoj i bolesno….“ i jedva čekam vratiti se
doma jer svugdje je lijepo ali doma je najljepše. Krepat ma ne molat.