Sveti Otac Franjo (Asiški)

Prije
nego što odbijete bilo kakvu mogućnost takvog događaja, stanite na trenutak i
dobro razmislite: Ako je Sveti Otac odlučio za vrijeme svojeg pontifikata
nositi ime svetoga Franje, onda je sasvim realno za očekivati da pođe i njegovim
stopama.

Ja
na primjer očekujem upravo to, smatrajući tako nešto poželjnim svjetovnim činom
sa veoma jakom duhovnom porukom. Uostalom, već sam izbor imena dovoljno govori
da je u trenutku donošenja ove odluke imao veoma jasnu viziju kakva bi trebala
izgledati Kristova Crkva  – skromna i
ponizna – upravo onakva kako ju je prije osamsto godina zamišljao mladi Asiški
kada se u svom buntovničkom zanosu popeo
na krov novog samostana u Bolonji i počeo bacati crjepove na zemlju,  kako bi ukazao na to da na građevinskom
tržištu onog vremena postoje jeftiniji materijali i skromnija arhitektonska
rješenja.

Inače
moram priznati da sam u prvi tren bio veoma zatečen ovakvim izborom. Prije bih
očekivao da se na balkonu bazilike Svetog Petra pojavio papa Inocent-i-neki,
nego Franjo-prvi. Vjerujem da je i samim kardinalima pao mrak na oči kada im je
saopćio svoju odluku, jer pospremanje katoličke Crkve u duhu svetoga Franje Asiškog zadnje je
što bi mogli poželjeti.

Nosi
li papino ime  upravo takvu poruku možemo
samo nagađati, ali potpuno je sigurno da je to jedini ispravan put kojim Crkva
treba ići i da ono sugerira takvu namjeru.   

Hoće
li Franjo uspjeti u tome, pokazat će vrijeme. Početak je dosta dobar. Prve
radne dane pokazuje kršćansku skromnost. Za sada odbija limuzinu i zlatni križ…
Ali za nas je daleko važnije ako odbije primati 380 milijuna kuna iz našeg
državnog proračuna.

Sada
je možda najbolji termin da se o tome sa njim ozbiljno porazgovara. “U ovim trenucima veoma je  uzbuđen i
potresen. To je za njega poseban čin, treba se podvrći volji Božjoj i
prihvatiti ono što Bog od njega očekuje” – kaže kardinal Bozanić.

Jedini je problem što premijer Milanović ne
vjeruje u Boga pa je pitanje hoće li išta pokrenuti prije nego se papa ohladi. No,
dobro, mislim da ni tada nije kasno, jer meni se čini da čovjek doista ima
namjeru pomagati siromašnima. To je i njegova najveća vrlina koju za sada
ističu svi mediji, mada postoje i oni koji mu pronalaze mane. I o tome se,
naravno piše. Ima ih raznih vrsta, a sve su uglavnom političke prirode pa takve
kritike treba uzeti sa velikom rezervom.  

Evo,  upravo
čitam jednu takvu gdje ga se napada po čisto nacionalnoj osnovi, spočitavajući
mu porijeklo zemlje iz koje dolazi: 

“Argentinska crkva je jedna i od najosporavanijih u Južnoj
Americi, kako zbog svoje pasivnosti, tako i suučesništva u periodu vojne
diktature od 1976. do 1983. Kako navode brojni svjetski mediji,
nacional-katolicizam bio je dominantna ideologija oružanih snaga koje su mogle
računati na blagoslov i podršku te crkve.”

Da budem iskren, ja tome ne bih uopće puno
pridavao neki veliku pažnju. Novinari bi tako isto pisali i da je kojim
slučajem papa Hrvat, samo bi promijenili ime kontinenta i sporne godine,  jer i mi smo isto u svojoj burnoj povijesti imali
oružane snage kojima je nacional-katolicizam bio je dominantna ideologija i
koje su također mogle računati na blagoslov i podršku te crkve.

I-šta-sad? Treba li se čovjek zato odreći Crkve  ili je dovoljno pomiriti se sa svojom braćom
antifašistima?

Svi koji imalo poznaju Sveto pismo znaju da je
važnije ovo drugo, a biskup Jorge Bergoglio ako se je kojim
slučajem imao razloga sa nekime pomiri onda je to sigurno učinio prije nego li
je izabran za papu.

Ostavimo se dakle njegove  prošlosti.  Pažnju treba usmjeriti na sadašnjost, pouzdajući
se u zagovor  svetoga Franje Asiškog da pomogne
svome novo-krštenom imenjaku skupiti dovoljno snage i hrabrosti potrebne da
slijedi njegov put  – barem toliko da se
može bez ikakvog straha penjati po krovovima.