Svjetski dan nepušenja, a meni se dimi

U prvom srednje znala sam povremeno zapaliti, možda 3-4 puta godišnje kad bi
bio neki rođendan i slično. Ne znam zašto se cigarete dovode u vezu s nekim
slavljem i posebnim događajima, nikad nisam razmišljala o tome, ali tako je to
bilo. Nakon toga postala sam tzv. vikend-pušač. To je značilo da bi se zapalila
cigareta svaki vikend kad bi se išlo van i pilo. Šutili mi o tome ili ne,
srednjoškolci piju, štoviše – loču. A uz alkohol najbolje paše cigareta. Ovo je
bio prijelazni trenutak. Kako vikendom pušite cigarete, morate ih kupiti, ne
možete biti štekeri i oslanjati se na druge. Ipak, srednjoškolci često štede
novac za užinu kako bi ga potrošili tijekom vikenda na alkohol, umjesto tijekom
tjedna na hranu. Počela sam kupovati cigarete i osjećala sam se cool. Nisam
znala koje da kupujem, pa sam vidjela koje mama puši i pouzdala se u njezine
gušte. Loš izbor. Mene su te cigarete samo protjerale. Uskoro sam počela
razlikovati cigarete od 25kn od onih od 13kn, više mi nisu imale sve okus kao
karton. Pušenje cigareta postao je način da se skrati vrijeme dok se čeka
nekoga, način provođenja petominutnih odmora između satova u školi, „točka na
i“ nakon jela. Nikad nisam bila strastveni pušač, trošila sam 60-ak kuna
mjesečno na cigarete i to sam si komotno mogla priuštiti, ako bi se prištedilo
na drugim stvarima. Tad je došao na red fakultet, novi grad, nove navike, ali
ne nabolje. Kako sam sad bila korak samostalnija, mogla sam dimiti u kuhinji,
uz jutarnju kavicu, na balkonu i svim mjestima gdje doma nisam mogla zbog
roditelja. Priznala sam im s 18 godina da sam pušač, ali nikad nisam smjela
zapaliti pred njima. Gdje sam stala? Ah da, na fakultetu. Na Filozofskom ima
dosta pušača, tako da nije baš lako prestati pušiti.

No, u svibnju prošle godine odlučila sam prestati, baš pred
ispitne rokove. Zašto tako odjednom, pitate se? Vidjela sam da mi zdravlje
pati. Česte upale grla koje bi povukle sa sobom i temperaturu, oslabljeni
imunitet samo su neki od simptoma koji bi me često izbacili iz takta i
normalnog funkcioniranja. Sastavila sam si listu svojih razloga za prestanak
pušenja, napravila kalendar s praznim kućicama i svaku večer pisala X unutra
ako ne bih zapalila. Neki od razloga bili su višak novaca, mjesta u torbici,
smrad i dečko nepušač. Svega sam se pridržavala i možda bih jednom mjesečno
zapalila jednu cigaretu „reda radi“. Sve do božićnih blagdana. Koncerti, odmor
i opuštanje.. s cigaretama. Kupila sam si kutiju najlakših cigareta (iako, sve
je to otrov) koje sam dimila za Novu godinu. Opet ponavljam, ne znam zašto
vežemo cigarete s nekim opuštanjem i feštanjem. Otad malo-malo pa zapalim.
Postala sam šteker. 1-2 puta tjedno uštekam cigaretu od nekoga. Zbog toga se
osjećam loše, ali znam da sam iznevjerila samu sebe ako opet kupim kutiju. Zato
se trudim ostati u predavaonici kad se ide zapaliti cigareta u pauzi, govorim
ljudima oko sebe da mi ne daju cigaretu ako ih zamolim i usredotočujem se na
sport. Ali nije lako. Ljudi će vam uvijek dati cigaretu, a vi ćete povremeno
pitati.

Moja borba traje. Nisam prestroga prema sebi jer znam da
neću preko noći prestati pušiti nakon 6 godina dimljenja po školskim wc-ima i
klubovima, ali znam da moje tijelo, um i novčanik bolje funkcioniraju kad se
ostavim poroka.