Priroda društva, Davor Suhan

To
sam saznao baš prije neki dan kada sam krenuo u finalizaciju prodaje stana. Kako
se bliži čas potpisivanja kupoprodajnog ugovora, svako malo zaskoče me neki
novi  propisi iz eko sustava
euroatlantskih integracija, usklađeni s nekim skrivenim poreznim fusnotama Lisabonskog
ugovora.

Nema
tu puno neke velike priče, ovaj predmet ima sasvim jednostavan pravni,
financijski, politički i kronološki slijed.

Radi
se o nekretnini staroj ravno dvadeset tri godine – dodijeljenoj mi prema planu
i programu stambene politike tadašnje nesvrstane
unije SFRJ, koja je svakom građaninu Socijalističke Republike Hrvatske garantirala
slobodu kretanja i pravo na vlastiti stan u vrijeme mirovanja.  Trebalo je samo podnijeti molbu i čekati red,
jer i tada je bila kriza i nije se moglo dobiti odmah.

Sjećate
se tih siromašnih vremena? 3. Maj, Uljanik, Viktor Lenac, Kraljevica, Trogir,
Brodosplit, Varteks, TVIN, Jugoplastika, Lavčević, Podravka, Đuro Đaković…
razni drugi OUR-i i SOUR-i.. svi su dijeli stanove.

Bilo
je, doduše, i onih nervoznih drugova i drugarica kojima se nije dalo stajati u
redu. No, i oni su također bili adekvatno zbrinuti. Njima su davani stambeni krediti
obračunati u njemačkim markama, ali vezani valutnom klauzulom uz domaći dinar,
tako da je svaka nova rata bila manja od prethodne.

Ja
sam u to vrijeme ipak odlučio biti strpljiv i imao sam sreće. Molbu sam podnio
u vrijeme dok je generalni tajnik Pokreta nesvrstanih bila Indira Gandhi, a
dočekao red pri samom pri kraju tajničkog mandata Janeza Drnovšeka. Strpljen-spašen,
rekao bi naš narod.

Ali
onda se najednom promijenio cijeli sustav. Okretanjem Hrvatske prema Europskoj
uniji, više nema reda u koji bi čovjek mogao stati da bi se spasio, a kamoli
dočekao stan. Sve, pa i to, se plaća – aktivno i retroaktivno…i sve nadopunjeno
novim financijskim obvezama po europskim standardima i propisima.  

Ne
znam ima li to kakve uzročno posljedične veze, ali stalno me kopka jedna
sumorna misao – Je li isto biti svrstan
ili nesvrstan?

Ovo
pitanja ne postavljam iz glave, nego mi dolazi iz novčanika – sa tekućeg i žiro računa, što samo zorno oslikava
stanje duha u kojem dočekujem svečani ulazak u novu zajednicu država. A ono je
fizički, psihički, mentalno i duševno lako opisati u nekoliko riječi: 

Račun
od tri tisuće kuna, sa pozivom na neke nove odredbe koje  propisuje Europska unija, postaje aktivan 1.
srpnja 2013.  – dovoljan razlog za
pamćenje ovog povijesnog datuma, i tri tisuće osobnih razloga da budem nostalgičan
i sjetan.