“Tada i sada”: Kada je bilo bolje?

No sama ideja ne čini se lošom.
Usporedne vrijednosti dvaju sustava uvijek su prilika da se isprave mutacijske
greške u prirodi društva, samo ih treba detektirati i precizno locirati. A kako
je zdravlje na prvom mjestu, najbolje je krenuti odavde. Kada je bilo bolje?

Za početak zanemarimo
tehničko tehnološku istinu da je medicina toliko napredovala da niti jedan
čovjek više nije zdrav. Zadržimo se na sustavnim greškama i pogreškama koje
ulaze u sferu ljudske odgovornosti, inteligencije i pameti, pri čemu je
obrazovanje i primjena znanja temeljni kapital svakog zanimanja i profesije.
Poglavito medicine, koja se zakonskim sredstvima brani od nekompetentnosti i
nestručnosti. Pa hajde da vidimo: Kako je to bilo onda, a kako je danas?

Prema
hrvatskom medicinskom leksikonu, tiskanom još TADA, piše ovako: Nadriliječništvo,
nedopuštena liječnička djelatnost osoba koje nemaju potrebne školske naobrazbe
i stručne kvalifikacije. Njime se bave obično nesavjesni pojedinci bez ikakva
medicinskog znanja ili ljudi s nekim medicinskim znanjem (kao što su nedovršeni
medicinari, primalje, bolničari i sl.), koji prekoračuju granice svojih
ovlaštenja i kvalifikacije. U Jugoslaviji nadriliječništvo je krivično djelo i
kažnjivo prema zakonu uz naznačene uvjete.

A kako
bijaše TADA, tako je isto i SADA, samo je zona kaznene odgovornosti, umjesto
tadašnje Jugoslavije, svedena na sadašnju Hrvatsku. I to se lijepo vidi iz
Kaznenog zakona koji je usvojen dizanjem ruku većine budnih zastupnika u
Hrvatskom saboru:  

Članak 184.

(1) Tko se
nemajući propisanu stručnu spremu bavi liječenjem ili pružanjem druge
medicinske pomoći, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ako je
djelom iz stavka 1. ovoga članka izazvano znatno pogoršanje bolesti ili narušenje
zdravlja druge osobe, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci
do pet godina.

(3) Ako je
djelom iz stavka 1. ovoga članka kod druge osobe izazvana teška tjelesna
ozljeda ili prekid trudnoće, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne
do deset godina.

(4) Ako je
djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj
će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(5) Sredstva
upotrijebljena za liječenje iz stavka 1 i 2. ovoga članka će se oduzeti.

Dakle,
teorijski gledano, oba sustava („tada“ i „sada“) pokazuju isti stupanj
odgovornosti, što u medicinskoj praksi jamči punu koncentraciju znanja,
sposobnosti i pameti. No, je li to doista tako? – pitamo se milićevski.

KRŠENJE
ZAKONA

Po svemu
sudeći nije. Ova slika jednakosti je samo prividna, definicijska. Ali stanje u
praksi je umnogome različito. Nadriliječnika je „tada“ bilo daleko manje nego „sada“,
pa je time medicinska skrb za svakog bolesnika „tada“ bila bolja nego „sada“.
I ne bi to bilo toliko strašno, da takvo stanje nije direktna posljedica
sustava, koji legalno krši spomenuti članak Kaznenog zakona, prenoseći svoje
vlastite obaveze i dužnosti na nestručne osobe.

DOKAZ

„Tada“ su se svi bolesnici liječili u bolnicama, neprestano pod
budnim okom medicinskog osoblja sa odgovarajućom
stručnom spremom – besplatno i na neograničeno vrijeme. Po naređenju druga
Tita iz bolnice se smjelo izaći samo zdrav ili mrtav.

„Sada“ je liječenje u bolnicama ograničeno, a većina bolesnika
(čak i oni najteži) otpuštaju se svojim kućama, na brigu članova obitelji – mahom laicima, bez ikakve medicinske naobrazbe, od kojih se očekuje
da u najmanju ruku obave posao medicinskih sestara i tehničara, počesto
prisiljeni donositi odluke koje nadilaze i ovu razinu stručnosti – suprotno
članku 184.    

Ova gorka istina
gura se pod tepih. Ali sustav je takav, i dok je tako ostaje nam samo
zaključiti temu: Medicina je naprednija „sada“
nego „tada“, ali je medicinska njega
„tada“ bila bolja nego „sada“.