Otišao je Ive Škina. Još jedan od onih s kojima sam stigao razgovarati, a oni nakon jednog, ili ne mnogo većeg broja razgovora, zauvijek nestali. Kao da nam je zadaća bila da se sretnemo tad i više nikad. Taman da mi stignu ispričati barem fragment svoje životne priče i – zbogom. Ružan osjećaj. Priziva u misli prizor iz Krležine novele Bitka kod Bistrice Lesne, u kojemu na stol vojnog bilježnika padaju obavijesti o smrti boraca iz ratne jedinice, padaju na stol brojne i uporne poput kišnih kapi, i tu se baš ništa ne može učiniti.
Rekoh, ružan osjećaj. Zašto pominjem čovjeka kojeg su nazivali Ive Škina? Otkud on u mom životu?
Čitajte dalje