Reagiranja
Nakon dvadeset i osam e-mejlova napokon sam dobio pristup Vašem cijenjenom portalu na čemu sam full zahvalan! Dakle, pun mi je kufer ovog umišljenog tipa koji piše pod nazivnikom Vinil je finil! Kao vjerni čitatelj Moje Rijeke osjetio sam dužnost napisati nekoliko opservacija za koje držim da su objektivne. A neke čak i argumentirane! I prije sam razmišljao dal valja uopće trošiti vrijeme na njegove kolumne, koje su onako usput napominjem nepredvidljive poput mog braka (znate točno značenje ove metafore!), komentirati ih i slično. Jednom sam čak i ostavio neki post, ono dole ispod teksta, međutim je odmah uklonjen jer nije bio s predznakom like. Kakva jadna demokracija. Tipično.
Čitajte dalje
Bilo jednom u…
Svaki grad ima svoj vlastiti mit. Ali ne onaj iz duboke prošlosti kad kao npr. Vid postaje svecem jer spašava Rijeku od najezde bijesnih lastavica i skakavaca ili nečeg drugog nadnaravnog, već onaj znatno recentniji i mlađi, utemeljen na relativno realnim osnovama. Povremeno ste, vjerujem, bacili oko na dražesnu seriju redatelja Gorana Kulenovića Crno bijeli svijet, pa ćete se sjetiti one epizode gdje Zagrepčanci, i inače potpuno neskloni glorifikaciji svega neagramerskog (samo još jedna zajedljiva crtica: Rolling stone posebno izdanje sa 100 najboljih albuma ex Yu uvrštava svih sedamnaest longplejki Azre među prvih deset najznačajnijih izdanja), njeguju legendu temeljenu na pričama o inkognito dolasku na doček Nove 1980. godine jedne od najvećih ženskih rock zvijezda svih vremena.
Čitajte dalje
Stay Positive
Aerodrom u Londonu. Ne Heathrow, nego onaj manji, za jeftine letove. Ali avioprijevoznik transportira robu i ljude po cijeloj Evropi. Pa i do nas iako još nismo dijelom ‘obitelji’. Sanader tek za par dana podnosi neobjašnjivu ostavku na mjesto premijera, ja brojim zadnje dane na lokalnom radiju koji se uskoro gasi. U rukama držim roman talijanske spisateljice Margaret Mazzantini. Po preporuci je čitam i pokušavam dovršiti štivo, mijenjam neudobne siceve, protežem noge, vraćam se nazad romanu, pa opet virim u šest novih ploča koje sam tijekom petodnevnog lutanja po britanskoj prijestolnici kupio u svrhu proširenja svoje kolekcije.
Čitajte dalje
GET IT ON in Rijeka
Moja sestra nije uopće škrta. Na riječima. Upravo suprotno. Voli galamit i prepričavat dnevne dogodovštine. Ili se bunit protiv univerzalne nepravde. To joj je omiljena disciplina. U tom je sportu iznimno nadarena za napinjanje mišića protiv Onih kojih ugnjetavaju slabije. Znate već ta hipi prenemaganja. Kako sam mlađi od dotične, nešto je od tih osobina, red je nalagao jel te, valjalo naslijediti, pratiti je u njezinim stopama. Ali napustio sam taj provjereni koncept ne samo zbog pritiska koji se svalio na mene nego zbog njezine – gle paradoksa – šutnje! Koja se ticala odlaska na koncert Ikea &Tine Turner, tu gore na Sušak, tojest u onu Dvoranu koju mnogi koji se tek dosele u Rijeku vole zvati Mladost, iako joj pravo ime sadrži treći samoglasnik na samom kraju, onaj ‘i’ koji zvuči nekima kao apendiks, neželjeni visuljak i višak.
Čitajte dalje
Dječak iz prošlog stoljeća
Posljednju subotu u mjesecu odvajao sam uvijek za poslijepodnevna druženja s frendom koji je imao akustičnu gitaru. Sa svih šest žica, a većina ih se mogla, prema njegovom skromnom mišljenju, i dosta dobro naštimati. Uglavnom me je mama lijepo oblačila, a ja nisam smio pokazivati koliko sam duboko bio potresen njezinim slabim ukusom za modernu odjeću pa sam odlazio na drugu stranu grada u košuljama koje mi vire iz hlača i jaknicama koje su prerasli moji rođaci, u susret novim akordima koje je kompić svladao.
Čitajte dalje
Rezime – Rock 2014.
Mjesto događanja: London, Rijeka
Vrijeme događanja: godina na isteku
Likovi u drami: Pink Floyd, Psi, Urban&4, Johathan, Gerila, Diskurz
Čitajte dalje
KAD BI’ BIO… Disco Boutique
‘Dragi zeljko! Ja jako volin bjelo dugme. Više od tate i mame. I od sestre. Ona sad viri iznad mog ramena i smije se mi da neznam baš pisat i radim puno progreški. Ali ja ne marim jer mi stalno ploča od tebe svira u sobi. Sestri sam obećo da će ako me odvede u disko di ćete vi doć svirat ona bit na top listi broj 1. Moram nekad lagat. Nikad niko neće bit prije bjelog dugmeta. Moji tata i mama, koje isto volin dosta, vole zafrkavat moju sestru i pitaju je i? kakovi su ti beli putac?, a ona samo nastavi žvakat bazuku i puhat velike balone koji joj poslje puknu i zaljepe joj se po nosu i ustima pa misli da će se ugušit. Mi se onda svi smijemo. Osim nje. Sestra se voli durit i slušat muziku al ne na tiho. Meni je to super a mami koja je stalno doma malo manje. Kad vi dođete tu kod nas u taj disko kod konta ja ću ti dat ovo pismo. Prije toga moram ucjenit sestru da me uzme sa sobom ili ću je izdat tati da puši cigarete s prijateljicama tu dole u parku’.
Čitajte dalje
“Život teče dok se spava”* (1994-2014)
Samo par godina kasnije držao sam u ruci svoju prvu ulaznicu za koncert Stonesa! Minhen, treći lipnja, ’90. Smatrao sam taj dan najvažnijim u životu i tog uvjerenja sam se držao gotovo desetak godina. Napad na Olimpijsko zdanje bilo je organizirano, pažljivo trasirano. Putovalo se punkufer sati do Bavarske, ali društvo u busu je bilo zabavno, dosta njih mlađe od mene, nevino su se unosile boce jeftinog vina u vozilo, pilo se, dobacivale su se budalaste dosjetke, muzika s kazeta je bila prigodna, s etiketom Say No To Mišo!
Čitajte dalje
Palach za MelankoLike
Čim sam prvi puta otvorio vrata kluba, nećemo se lagati bilo je to na slušaonici AC/DC negdje oko 1980., shvatio sam da sam u novom, svom privatnom, dnevnom boravku. U tom neobičnom trenutku za moju sasvim promašenu karijeru dijelio sam slično mišljenje s većim brojem nazočnih u prostoru iz kojeg tek što nije krenulo reproduciranje, ispostavilo se kasnije, tek jedne jedine ploče od gore spomenutih Australaca, Let there be Rock. Stolovi, u funkciji ugostiteljske usluge držanja pića u bocama s pripadajućim čašama ispunjenim sadržajem tekućina bezalkoholnog i suprotnog karaktera, su uglavnom bili prekriveni kockastim uzorkom, ali ne ovog kič domoljubnog tipa, već klasičnog pepito s dosta masnih i mokrih mrlja po sebi.
Čitajte dalje
VINIL je kao i rock FINIL
Prije negoli sam se upustio u eventualno oživljanje prošlosti, neposredno pred početak pisanja ‘Srca od gume’, prekopavao sam po bilježnicama iz vremena osnovne i srednje škole. Ondje su uglavnom izvedeni ‘crteži’ logotipova mojih najdražih rock bendova iz tog razdoblja, faza kada se nisam umislio da ću postat autor stripova niti likovni umjetnik, niti slučajno! Naprosto, riječ je bila o iskrenom i naivnom obožavanju, i nada da će ono potrajati malo manje od nekoliko stoljeća, kao i želja da će vremenom repertoar na maturalnim zabavama i ekskurzijama zamijeniti pjesme koje zaista zaslužuju biti evergrinima, izgurati s trona one nepodnošljive mišekovačelepebrenevesnizmijancenedeukradene (s)hitove.
Čitajte dalje
‘Što je život nego spektar
… i što je muzika nego li sam život’. Baš tako zvuči, u nešto slobodnijem prijevodu, sintagma zapisana na albumu za koji pretpostavljam da većina iz moje generacije posjeduje i, dapače, još uvijek zavrti na gramofonu. Iz nekog razloga. Nostalgija bi mogla biti među inima. Ali čovjek koji ju snimio nije samo dobar instrumentalist, već je bio iznimno kreativan, jedan od onih koji vas dirnu najdublje u utrobu i načine vam fizičku reakciju. Promijene vam mentalno i duševno stanje.
Čitajte dalje
TUNE in
Okružio sam se trenutačno mnoštvom literature, kako u tvrdim (knjige) tako i u mekim (časopisi) koricama, pretražio svaki kutak roditeljskog doma u cilju pronalaska nekih vrlo opskurnih naslova koji su svojedobno pronalazili svojih pet minuta na mom gramofonu. Neki su izvođači s pravom pali u apsolutni zaborav, možda i zbog mog neshvaćanja, dok je mali broj njih jednostavno ostavljen u stanje mirovanja, što bih najjednostavnije mogao objasniti da su ostali onkraj strasti, zastrti pomrčinom izričaja koji mi je izmicao u onoj mladalačkoj dobi, razumijevanju i toleranciji. To se lako dogodi. Vrijeme kada je jedno mišljenje postojalo i prevladavalo je iza mene, nisam više uronjen samo u boga novog vala ili flower powera (samo naizgled paradoks ovih pravaca) ili hard rocka, pa oslijepljen ne vidim i ne čujem ništa izvan onog što raste do mene. S glazbenim je ukusom tako – nitko ga, uistinu, ne može nametnuti, sam te sustigne! Ali vratimo se zemaljskom rječniku.
Čitajte dalje
Na Glavanovo (2009 – 2014)
Kao i ostatak generacije, bio sam navučen na jedini časopis koji je svojedobno predstavljao naš pogled u svijet, današnjim rječnikom internet, Džuboks. Iako je izlazio u Beogradu, veliki je broj hrvatskih novinara sudjelovao u kreiranju sadržaja tog muzičkog magazina koji nas je, sasvim slučajno, educirao i odgajao. Ali uredništvu ni to nije bilo dovoljno, već su u ljeto 1980. godine istodobno otisnuli četiri pop knjige. Njihov stalni suradnik, Riječanin s adresom u Zagrebu, Darko Glavan, bio je autor naslova PUNK (Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike, maznuto od Buldožera, op.a.), opremljen žutim koricama s crvenim naslovom, što je neobično nalikovalo na prvi veliki album B-52’s.
Čitajte dalje
Reka je bulana
Probudio sam se sasvim svjež i gotovo odmoran. To se rijetko događa. Osjećao sam se malko čak i komično poput brodolomca nasukanog na samotni otok djetinjstva. U takvo stanje dovela me je uspomena iz sredine osamdesetih. Vrijeme traženja neovisnosti, kad mislite da imate kontrolu nad svim, al je istina zapravo suprotna.
Čitajte dalje
O psima, konjacima i zastavama
Nakon što su Paraf objavili Izlete, drugi album iz 1981., bilo je jasno da se radi o drastičnom zaokretu od originalnog gitarskog zvuka koji su njegovali i, na neki način, promovirali u bivšoj državi, zasnovan na furioznim punk zamislima. No, niti sljedeći čovjek-gitarist, Riči, nije se zadržao duže od jedne ploče s Parafima, te je nošen novim vjetrovima i zvukom odlepršao u frakciju Termita, LET2.
Čitajte dalje
Crossroads
Kilavio sam se doma s pločom od Youngbloods, zapravo proučavao građu za neki esej o kantautorima s američkog podneblja, pa se našlo tu mjesta za Jamesa Taylora, Dana Fogelberga, Tima Hardyja, Jima Crocea. Ugodno sam, pretežito, provodio nedjelju prijepodne, miješajući akustične tonove s dražećim kniževnim tekstom švedske autorice Agnetom Pleijel (tko zna kako li se to izgovara?), pitajući se u kolikoj mjeri su ove dvije aktivnosti, lijepa književnost i istoepitetna muzika, povezane ili, baš naprotiv, razdvojene?
Čitajte dalje
FUTURAMA (snovi umiru posljednji)
U sklopu progama europske prijestolnice kulture, večeras na Rivi nastupaju, osim već požmarenih, 1. Deep Purple (izračunali smo za vas, svi zajedno imaju tek nešto manje od 450 godina, dakle, na polovici su Metuzalemova života, iliti ukratko – mladci), ponovno okupljenih, 2. The Cure, predvođenih jedinim originalnim članom, bubnjarem Lolom Tulhurstom (osnivač Robert Smith je, samo kao podsjetnik, preminuo u tragičnim okolnostima još prije pet godina od predoziranja letargijom u svom zastrašujuće osunčanom apartmanu na Sardiniji, okružen većim dijelom svoje obitelji) čija je kreativnost i izrodila njihovo ime predmnijevajući kako je upravo ljubav lijek za sve bolesti (doba romantike, tko se toga sjeća?!), genijalnih pankera, 3. UK Subsa (znate, zašao sam već poodavno u stanovite godine koje me amnestiraju od objektivnosti), živahnog autora besmrtne Layle, 4. Erica Claptona (pred par je mjeseci dignuo ruke od rokenrola, prigrlivši nekakav oblik free form jazza s elementima bolera i tex mexa, što bi se teško dalo svrstati u posljednji krik glazbene mode, i još kao bonus – friško je obrijao bradu, ali ne i brkove), te glavna zvijezda, australska Venera, 5. Kylie Minogue!
Čitajte dalje
Mali Princ (ali ne onaj pilota Saint-Exupéryja)
Postorvelovska godina ne donosi ništa posebno ex državi. Za dva paketa prošvercane kave carinici ne sazivaju streljački vod. S trapericama i s još par milka čokolada, međutim, u vašem prtljažniku nitko više ne garantira daljnju slobodu kretanja. Banane su rijetkost, a vožnja osobnim vozilima parnih registracija u neparne dane je osobito poželjna za znatiželjnike voljne pomnijeg istraživanja flore na Golom otoku. Oduzimanje vozačkih dozvola tretira se tek kao podrazumijevajući bonus.
Čitajte dalje