Tajno društvo

Dakle,
nekidan sam bio u društvu koje je okupljeno zbog rođendana zajedničkog frenda.
Muška populacija, isključivo. Mali stan, unutra se već natiskalo nas
dvanaestero. Nije nimalo nalikovalo posljednjoj večeri, uzalud vam asocijacija.
Jedan je pilot, drugi radijski zabavljač i pravi filmski znalac (uzet ću ga za
džoker zovi), treći obožava progresivni rock i nije mu mrsko ništa od Steve
Hillagea. Moj najbolji frend, od toga dana nadalje. Sljedeći posjetitelj basist
i DJ, pa ondak onaj visoki obožavatelj Sisters of Mercy i darkerskog pa
uglavnom svega , dakle, ljudi iz različitih miljea i, nazvat ću to tako jer ne
znam kako bih drugačije, žanrova. Razmjenjujemo mišljenja, nadmećemo se znanjem
o znanstveno fantastičnim serijama, pričem se zvijezda domaćin promeće u
potpunog i zasluženog pobjednika pogotovo kada na sebe oblači oficirsku/časničku
obleku/odoru s Voyagera, blebećemo čas glasno čas neugodno megafonski no
intervencija susjedstva je izostala pa odvrćemo, bezobrazni kakvi jesmo,
zvučnike od lap topa na ful. Konačno nas mjuza iz 80ih, Ultravox, Killing Joke,
New Order, počnu živcirati pa se počnemo hvaliti svako svojim mobitelom.

Moj
je najmanji. I s nikakvim mogućnostima.

Radim
digresiju kako ne bih ispao luzer pa propitkujem Književnika čime se trenutno
bavi, je li možda već ima kakvu novu ideju za roman? Si lud, odgovara, tek mi je
izašao novi roman, ne berem ja muze sam’ tako po Gorskom kotaru. Dobro,
dobro, samo pitam, jer mi se čini kako to dosta jednostavno izlazi iz tebe, ča
ne? Ma, gle, trenutno mi je važnije bit s
ovom, pokazuje na jednog pa na drugog koji se već prethodno iskazao kao
štovatelj lika i djela Steve Hillagea,
dvojicom s kojima upravo snimam album. Album, vrisnem histerično ko da mi
nisu svi podstanari doma u glavi, koji album? Ma, mi ti pičimo neku elektroniku, oni sviraju a ja ondak to slažem u
kvadratiće. Tako, kažem pomirljivijim tonom i pokušavam uvuć u šprehu
domaćina koji se oteo kontroli i fotografira nam profile svojim ekstra šajni
šajni de luks mobitelom kojeg mo’š locirati i ako si na Marsu, doduše iz NASAe
u Hjustonu, ili tamo di im je već taj njihov centar a gdje je najčešća replika We have a problem, ali se ovaj ne da
samo tako vuć za nos pa nas nudi novom turom korektne biske, šta mi, kao ne
osobiti znalci alkoholnih pregnuća, ne odbijamo.

Osim
toga, na tu čašicu se lijepo nadovezuje nova cigareta, koje se u ovom stanu,
nesmetano i legalno mogu paliti i jedna na drugu ako za to postoji odgovarajuća
kondicija plućnih krila. Nekako mi se iz vida izgubio Darker, pa kad ga uočim
pitam ga ej si možda gledao pred koji mjesec Petera Murphyja? Na što on uzvraća
pa vidjeli smo se gore i pričali a
poslije ste ti i frend pokupili onog šta je bio sa mnom na koncertu. Super,
baš dobro mi radi taj mozak ispunjen šupljinama veličine Postojnske jame.
Pokušavam se izvuć iz neugodne situacije, al jebiga, nemam kamo pa ga podsjetim
da je svirka bila stvarno dobra i da mi se dopada njegov novi album, Devetka.
On se kurtoazno složi sa mnom i uputi me na neki sasvim aktualni dark bend, ja
mu, ča ću drugo, svečano prisežem da ću ih poslušat, a radi uvjerljivosti
ubacujem i jedno majke mi. Još se grizem jer nisam ostvario obećano. Hoćem,
hoćem…

Domaćin
je za to vrijeme iza neke umjetničke instalacije pokušavao namontirati
ambijentalno plavkastno svjetlo, međutim, ista je bez frke otakazala poslušnost
i izvrnula se prema podu. Bez posljedica, no ovaj i dalje ne odustaje pa mu
priskače u pomoć još nekoliko pari ruku i konačno je kutak kuhinje osvjetljen
baš kao, probijen fejzer zrakom, teško oštećeni svemirski brod. Spontani aplauz
ipak izostaje, pa Zubni tehničar dometne kako je svojedobno njegova mama
nazvala zbog svog sina, što će reći njega, osobno Vlatka. Stefanovskog. Ne
markovića fudbalera. Gitaristu Leb i sol. Jer da on (njezin sin, op.a.) obožava
tu vražju grupu pa nek se izvoli nekako Vlatko potrudit nabavit mu neku ploču
na njihovo sviranje i poslat mu je amo, u Rijeku. Ti vrapca, ovaj ni pet ni
šest, ne otkanta šinjoru nego joj pristojno sina uputi na glazbenog urednika,
tada glavnog na Radio Ri, nek mu se dečko javi pa će mu ovaj snimit to na
kasetu (kasetu sa s), on će ga prije nazvat i pripremit, nema brige. Sve bude
baš tako. Sin, u međuvremenu evoluirao u dental tehnišn, ga poslije nazove i
zahvali mu, Vlatko mu poruči da nema beda i da nek uživa. Ipak, složili smo se
nakon svega da nas malko živcira to izvijanje žica i zaključili da je najbolji
onaj album koji je dobio i nagradu sedam sekretara skoja. Ma da. Uhuh, već se
primaklo opasno 1 iza ponoći, a mi i dalje u sličnom broju nadglasavamo teme,
od glupih do jako ispraznih ali iz nekog budalastog razloga nam jako zabavnih.
Jebiga, neki sutra i delaju, pa je konačni razlaz neminovan. Pozdravljamo se
tradicionalno vulkanski na odlasku, a domaćin izvikuje za nama, ej a da se ovako nastavimo družit, ko neki
kružok svakih nekoliko mjeseci? Odvraćam mu u svoje ime da je to baš
superkul ideja, vraćam se natrag u stan i potpisujem mu pristupni listić u naše
malo masonsko društvo. Još jednom dva prsta amo dva prsta tamo i definitivno
jurim 35 km/h doma, moram li reći, sporednim cestama.