Teniski spektakl za odabrane

Kažu da je
tenis sport za elitu, isto tako Rijeku zovu hrvatskim Monte Carlom. Kada te
dvije tvrdnje spojite u jedan događaj dobijete peto izdanje teniskog ATP
Challengera Rijeka Open koji je u tjednu iza nas održan na zemljanim terenima
TK Kvarner na Marčeljevoj Dragi. Za sve koji vole bijeli sport bio je ovo
tjedan za prste polizati, a za one koji su dežurna gunđala uvijek se nađe
dovoljno materijala za prigovaranje radi prigovaranja.

Kvaliteta
tenisa prikazanog u Rijeci daleko je iznad nagradnog fonda i ranga turnira,
jednako kao što je ponuda pratećih sadržaja iz godine u godinu sve veća, bolja
i raznovrsnija od onoga što traži ili zahtijeva ovakav turnir. Ime Hans Jurgen
Ochs neće Vam ništa značiti, ali spomenuti gospodin bio je supervizor turnira,
a na njega je stigao izravno s Roland Garrosa. Njegova reputacija u ATP-u vrlo
je visoka kao što je vrlo visoka i razina njegove profesionalnosti. Bio je ovo
njegov prvi dolazak u naš grad, i onako na prvu djelovao je prilično
nepovjerljivo i ukočeno. To je bilo samo na početku, jer na kraju je iz Rijeke
otišao oduševljen, ne skidajući osmijeh s lica i obećavši da će se vratiti
barem kao turist. “Jeste li svi Vi ovdje u rodu?” pitao je Hans
direktora turnira Ivu Pađena. Doista na turniru je i ovoga puta vladala
opuštena, obiteljska atmosfera u kojoj je sve štimalo. Svi su radili sve i
nikome ništa nije bilo teško. Možete li recimo zamisliti da vlasnik licence
turnira dva dana glumi DJ-a. I to se dogodilo u Rijeci i takav detalj popravlja
ionako sjajan dojam o turniru.

Da
se vratim na odgovor direktora Pađena: “Ne, nismo svi u rodu, ali kao da
jesmo jer se dobro razumijemo, imamo isti cilj i vjerujemo u ono što
radimo”.

Uvijek
će se naći onih koji će galamiti na sav glas da Rijeci ovakav turnir ne treba,
pogotovo u ovim kriznim vremenima. Tu svoju galamu redovito neće potkrijepiti
nikakvim čvrstim argumentom. Rijeci je potreban ne samo ovakav nego i jači i
još kvalitetniji turnir. A ovaj koji je netom završen bio je po listi sudionika
nikada kvalitetniji. Portugalac Rui Machado 110 igrač svijeta pobijedio je i
priključio se Marinu Čiliću, Nicolasu Massuu, Paolu Lorenziju i Blažu Kavčiču.
Na cijelom je turniru izgubio tek jedan set u četvrtfinalu od Rumunja Adriana
Ungura i nema niti zrna nezasluženoga u njegovu slavlju. Najveću medijsku prašinu
i status prve zvijezde turnira ponio je Antonio Veić. Lošinjan koji je u trećem
kolu Roland Garrosa poražen od kasnijeg pobjednika Rafaela Nadala
“ispraznio je akumulatore” i poražen je u drugom kolu od kasnijeg
finalista Grege Žemlje. “Veja” je bio razapet između kamera mikrofona
treninga i nastupa. Na kraju je Rijeku napustio pomiješanih osjećaja i obećao
da će se vratiti.

Od
petorice Hrvata najdalje je dogurao Porečan Kristijan Mesaroš koji je
zaustavljen u četvrtfinalu u petak. Vrijedi istaknuti da su za nastupa
hrvatskih tenisača tribine bile pune, a posebno kada je igrao Veić. Dakle,
ljudi su željni dobrog sportskog spektakla. Planovi za naredno, šesto izdanje
počeli su se kovati već u nedjelju čim je završen finalni susret. Iako zvuči
kao otrcana fraza nije tako jer voljni moment kod ljudi uključenih u
organizaciju turnira nikada nije bio upitan. Ostalo je međutim otvoreno pitanje
svih pitanja koje si je postavio vlasnik licence turnira Fadi Shalabi:
“Kako privući ljude na tenis kada nema hrvatskih tenisača?“ Uspije li do
posljednjeg tjedna svibnja pronaći odgovor na ovo pitanje neće biti straha za
budućnost riječkog teniskog spektakla za odabrane. Možda se pitate zašto za
odabrane, pa jednostavno zato što u Marčeljevu nije došlo niti polovica riječkih
teniskih rekreativaca, da o aktivnim igračima ne trošim riječi. Nerealni
prohtjevi razmaženih “ljubitelja tenisa” ne bi smjeli pokolebati
“veliku sretnu obitelj” uključenu u organizaciju turnira. Termin je
pogođen, igrači vole dolaziti jer shvaćaju da su dobrodošli i to uopće nije
sporno. Još da saznamo trik kako napuniti tribine sve bi bilo savršeno. Iskreno
jedva čekam da prođe godinu dana i dođe novi Rijeka Open, jedan od sportskih
događaja u našem gradu koji ima dušu.