Tako na
primjer u hrvatskom općenarodnom jeziku i društvenoekonomskoj samozaštiti ne
postoji suštinsko povezivanje sličnosti nekih bitnih ekonomskih pojmova, pa zato
ne čudi da nam je domaće gospodarstvo u dubokoj recesiji – a cijelo društvo u poslovno
psihološkoj depresiji.
Život je
lijep. Ali brojke su neumoljive. Prema nekim statističkim procjenama svakoga
sata po jedan obrtnik u RH stavlja ključ u bravu i odlazi na burzu rada.
Kada bi
netko odgovoran u državnoj vlasti razumio ekonomsku distinkciju između poreza i reketa (odnosno oporezivanja i reketarenja) možda bi uspjeli
smanjiti broj nezaposlenih. Razlika je naravno u nijansama, koje ćemo objasniti
laički, ali sa dubokim razumijevanjem dvije osnovne računske operacije –
zbrajanja i oduzimanja.
A sve
polazi od nule. Nula je nula. Matematičku misteriju ove brojke, od koje se prema
financijskoj računici ne može oduzeti apsolutno ništa, poznaje i najnepismeniji
kriminalac u državi koji se bavi
reketarenjem – za razliku od najškolovanijih poreznika kojima to nikako ne ide
u glavu.
Gledano
aritmetički i geometrijski izgleda
nevjerojatno, zato je računsku analizu navedenih pojmova nužno sagledati
definicijski:
– Porez je svaki oblik prisilnog davanja koji nameće država.
– Reket (u smislu reketarenja) je svaki oblik
prisilnog davanja koji nameće neki samostalni
kriminalac ili neka kriminalna organizacija.
Razumijevajući,
dakle, brojčanu zakonitost nule (kao realistične knjigovodstvene stvarnosti)
reketari znaju ocijeniti kada treba stati, ostaviti klijenta da ponovo uhvati
zraka i malo se oporavi. Poreznici međutim nemaju taj osjećaj. U stanju su
stezati i gušiti Homo-poduzetnika dok
ovaj ekonomski potpuno ne izdahne.
Iz ovoga činjeničnog
stanja proizlazi nedvojben zaključak da je reketarenje humanija ekonomska djelatnost nego oporezivanje.
U
kriminalu nema milosti, a u poreznom sustavu ni milosti ni žalosti. Čak se i
sahrana obrta/firme debelo naplaćuje. Jer,
propisi su propisi.
Kada bi
netko uspio konačno razlučiti ove suptilne nijanse, ekonomska psihologija
modernog hrvatskog društva dobila bi novi teorijski okvir iz kojeg bi se mogla
crpiti praktična rješenja za liječenje straha od poštenog rada.
A do tada
moramo se pomiriti sa činjenicom da nam domaći poduzetnici bježe u bijeli svijet
ili sivu ekonomiju – tamo gdje se, manje-više, osjećaju sigurno. Izvan dohvata hrvatske
porezne birokracije, svakako.
Podijeli na društvenim mrežama