Teorije urote – odbaciti ili poslušat?

Ovo
je naprosto pitanje zdravog razuma, a čini mi se da pravi odgovor leži u
pristupu. Ako nečemu prilazimo sa već ustaljenim predrasudama onda uvijek
postoji opasnost da završimo u nekoj krajnosti, a one su podjednako loše i
potencijalno veoma opasne jer na isti način mogu zavarati, stavljajući nas u
poziciju da na kraju i doista budemo obmanuti.

“Svi
su oni lopovi”; “Mi smo samo žrtvena janjad”; “Sve je to notorna glupost” –
obično su putovi koji vode upravo ka tom scenariju.

Teorije
urote spadaju u oblast novijeg popularno literarno-medijskog žanra, i
predstavljaju upečatljivi fenomen kojim je 21. stoljeće zakoračilo u sve pore
društvenog, političkog i kulturnog života, dobrano ga uzdrmavši od samih
temelja.

 

Tko
je tome kriv/zaslužan?

U
prvom redu svakako Internet. Život je, jednostavno gledano, skup informacija
koje stvaraju u nama utisak da nešto znamo, na temelju čega stvaramo sliku
vlastite stvarnosti. Do kraja prošlog stoljeća najizdašniji izvor informacija
bila je škola – znanje koje su prenosili učitelji, nastavnici, profesori; i to
znanje (kao i sam izvor) rijetko se dovodilo pod apsolutnu sumnju. Razlike koje
su nas razdvajale u pogledu na svijet bile su više ideološke i kulturološke
naravi negoli obojane vrstom i  količina
svladanog školskog gradiva.

Internet
je međutim razotkrio nešto što je do nedavno bilo poznato samo onima koji su
pisali i stvarali školske programe: obrazovni sustav je previše tijesan i veoma
spor u praćenju onoga što je (s)poznato kroz modernu znanost. Tek sa razvojem
Interneta stvari su legle na svoje mjesto i onaj tko je ostao sjediti u
školskoj klupi ostao je daleko izvan vremena (bez obzira na stupanj formalnog
obrazovanja).

Ali
to nije sve. Uz količinu i brzinu informacija, Internet je donio i slobodu
njihova protoka. Više ih nije moguće zamotati u paket i na njega staviti pečat:
“strogo povjerljivo”. Ta privilegija nekada je bila moć koja se obilato
koristila. U tom pogledu, Internet je skinuo svaku oznaku tajnosti i u tom
trenutku ona (moć)  nestaje. Ljudski um
je postao slobodan birati i sam izabrati. Više nije dobivao znanja umotana u
ambalažu sa naputkom za korištenje; ispred njega je sada bogati “švedski stol”
sa kojega sam bira jela koji mu se nude –  i slika svijeta  je, naravno, odmah drugačija.

Crkva,
partija, škola…svećenici, sekretari, učitelji…odjednom stoje po strani stola,
kao konobari, spremni posluži vas vlastitim menijem. Vi birate ili odlazite za
drugi stol gdje se nudi nešto drugo, i sve odjednom postaje zanimljivo i zabavno.

Na
jednom mjestu susrećete dr.
Brucea Liptona koji vašeg bivšeg  profesora biologije nastoji uvjeriti da su
njegova gledišta davno zastarjela.  Ili,
recimo,  Michaela
Crema koji sa ekipom teoretičara razotkriva tajne skrivene arheologije.

Možda
vas više zanima što Gregg
Braden ima reći o osjećajima, energiji i svijesti; ili radije želite
poslušati jednog osobitog astronauta, člana posade Apola 14. Edgara
Michela.

David
Icke će vas sigurno iznervirati ili zaintrigirati svojom pričom o
reptilima, ali to nije razlog da i njemu barem ne postavimo neka konkretna
aktualna pitanja.

Ni
ideja da se priključimo
globalnom savezu za slobodu sjemena ne izgleda mi loše, isto kao želja da se
prošire saznanja o praktičnom,  jeftinom
i skladnom suživotu
s prirodom.

Već
u ovih nekoliko sličica otvorili smo razne teme od koji su neke poznate
tisućama godina, ali se o njima sve do danas nije govorilo jer su bila skrivena
(neka u vremenu, a neka u dobro čuvanom sefu).  Internet mijenja sve. Ubodite prstom u bilo
koje područje znanosti, filozofije ili religije i naći ćete sigurno na ogromnu
količinu revolucionarnih novosti. Nije se uvijek baš lako suočiti sa time,
poglavito u onim prilikama kad je sve to novo znanje (informacije, spoznaje) zapakirano
u neku teoriju za “oznakom” ZAVJERE.

Već
sama riječ “zavjera” djeluje pomalo sablažnjivo. No što je u svemu tome dobro,
a što je loše?

 

Krenut
ćemo od dobre strane:

Većina
takvih velikih priča sklopljena je (gotovo u pravilu) od najsvježijih
znanstvenih informacija za koje bi redovnim putem trebalo proći puno godina dok
se one ne probiju do nas običnih smrtnika, osim ako nismo dio akademskog
establišmenta kojemu je posao biti informiran, ali čak i u tom slučaju ostajemo
zakinuti za informacije izvan područja našeg profesionalnog interesa.

To
je ujedno i pravilan pristup kako treba promatrati svaku takvu priču. Nije
uvijek samo stvar u tome hoćemo li povjerovati, recimo, u nekakve teorije o
tehnološkoj manipulaciji ljudskom sviješću, puno je važnije primiti vijest i
steći saznaje da takve tehnologije doista postoje.

Već
ta informacija je dovoljna da nas odvede do fantastičnih otkrića moderne
znanosti koja će umnogome nadograditi naša postojeća znanja i pomoći da se ona
prošire i upotrijebe za širu dobrobit svijeta. Neosporna je činjenica da je
znanje moć i da se ono danas najprije koristi u cilju vojne i ekonomske premoći
u svijetu. Ma tko danas vladao svijetom, njegovo najveće oružje je ZNANJE. Teorije urote lišavaju bilo koga na ovome
svijetu da stekne moć u obliku sebičnog zadržavanja znanja i zato ih nema
potrebe  ignorirati, nego je daleko
mudrije u njima potražiti onu zdravu informacijsku (obrazovnu) komponentu.

Ako
zauzmemo takav pristup onda ćemo lako doći do neke razumne sredine u svakoj
priči gdje nikome ne prijeti opasnost da i sam postane žrtvom nečijih
insinuacija. A za tako nešto, svakako je potrebna jedna otvorena i tolerantna
rasprava o svakom pitanju.  Ismijavanje
bilo čijeg mišljenja bez imalo uvažavanja da se razumije pozadina nečijih
stavova i zaključaka je opstrukcija zdrave pameti.

Takve
navike vode nas u jednu od već spomenutih 
krajnosti, a niti jedna takva krajnost nikome ne može donijeti dobro
osim onima kojima odgovara da ovaj svijet izgleda upravo ovako kao danas.