Glavni akter priče je Milutin Barač, prvi direktor riječke Rafinerije nafte, ujedno njezin graditelj. Kad je već u Rijeci napravio izgradnjom Rafinerije sjajan posao, u upravi Dioničkog društva u Budimpešti, koje je bilo vlasnik riječkog pogona, zaključili su kako će mu naći još takvog posla.
Tim više što se Društvo nije kanilo vlasnički zaustaviti na samo jednoj rafineriji, a to je od 1882. godine bila riječka. Logika obrtanja kapitala zahtijevala je stalnu poslovnu dinamiku. Nakon što je godinama bila jedini naftaški pogon u vlasništvu Društva, riječka Rafinerija izgubila je tu ekskluzivnost. Društvo je 1890. postalo vlasnik Tvornice petroleja u Brašovu (danas u Rumunjskoj), a 1893. odlučilo je kupiti i rafineriju grofa Jindricha Larisch-Mönnicha u Oderbergu (danas Bohumn u Češkoj). Ti su događaji donijeli Milutinu Baraču nove radne zadaće – imenovan je na mjesto tehničkog direktora svih rafinerija Društva. To su bili pogoni u Rijeci, Brašovu i Oderbergu. Umjesto za rad jedne, Barač je postao odgovoran za rad triju rafinerija. Pritom je dobio dužnost pogon u Oderbergu iznova izgraditi.
Visok ugled u bankarsko-naftaškom svijetu
Baračevo imenovanje bilo je uvjerljiv pokazatelj njegova visoka stručnog ugleda u bankarsko-naftaškom svijetu, također zoran pokazatelj mišljenja o dotadašnjem radu riječke Rafinerije. No, ono je bilo i znak interesa Dioničkog društva za ostale rafinerije, što Rijeci nije u svemu išlo u prilog. Jednostavno, uza svo uvažavanje rijeke, to je donijelo premještanje velikog dijela financijskih interesa Društva prema drugim točkama. Kojim, jasno je pokazao zemljovid: nova, velika Rafinerija Oderberg, nalazila se neposredno uz granicu s Galicijom.
Od iskusna i provjereno uspješna naftaša na novim se odredištima očekivalo ponavljanje dobrih rezultata pokazanih na Kvarneru. Ako se rafinerija u Brašovu s Rijekom nije mogla uspoređivati, zbog vrlo malog kapaciteta prerade, stvari s Oderbergom stajale su drukčije. Ona je trebala izrasti u vrlo veliku tvornicu. Planirano je da njezin kapacitet bude istovjetan riječkom, pa se doslovno očekivalo i ponavljanje poslovnih rezultata riječke Rafinerije. Štoviše, iz njezinih najboljih dana, s obzirom da se Oderberg nalazio vrlo blizu bogatim novootkrivenim galicijskim izvorima nafte. Barač je posljedično počeo stalno putovati na relaciji Rijeka – Oderberg – Budimpešta.
Kupljeni pogon u Oderbergu bio je vrlo malen. Točnije na djelu je bio objekt manufakturne naravi, prilično skromna preradbenog kapaciteta, koji je počeo radom 1887. godine. Kupnja je uključivala susjedno zemljište, pa se novogradnja imala gdje širiti. Da bi se to učinilo, kapital Društva povećan je emisijom novih dionica.
Rijeka – Oderberg – Budimpešta
Sve je to donijelo Baraču pune ruke posla. Barač nije previše oduševljen razvojem događaja, ali je profesionalac u najboljem smislu riječi, učinit će sve što uprava Društva od njega očekuje. Kako stvari izgledaju na licu mjesta možemo pročitati u jednom od njegovih brojnih pisama što ih je slao iz Oderberga u Rijeku. U pismu od 11. kolovoza 1896. godine, pisanom na njemačkom jeziku, on plastično predočuje stanje na gradilištu, gdje graditeljski radovi nisu tekli u skladu s očekivanjima, a on osobno morao se vrlo izravno uključiti u rješavanje teškoća.
Barač piše: „ … Tek što sam ovdje stigao morao sam se, nažalost, osvjedočiti u opravdanost zahtjeva naše Uprave da dođem što je prije moguće i da se ovdje zadržim duže vrijeme, jer poslovi u vezi s izgradnjom ne idu kako bi trebali ići. Budući da nisam računao s takvim tijekom izgradnje i montaže, kao ni sa sjednicom u Budimpešti, neću biti ponovo u Rijeci kako sam planirao, a moji planovi potpuno su narušeni zbog dolaska 16 članova uprave iz Pariza, u pratnji našeg komercijalnog direktora Shirmaya. Oni će se tu zadržati jedan dan i krenuti u Galiciju, odatle se vratiti 22. VIII. i biti prisutni jednoj od naših glavnih sjednica. Želja je naše Uprave da sačekam tu delegaciju i budem prisutan sjednici 22. o. mj. Vjerujem da ću u Rijeci biti iznova 24. o. mj. Moj ovdašnji boravak postao mi je odbojan, jer tu neprekidno pada kiša …“
Što ćemo, nije uvijek jednostavno biti direktor, unatoč svom osobnim dobrim (čitaj: financijskim) stranama toga posla. Baračeve teškoće u izgradnji nove rafinerije nastavit će se, o čemu će u Rijeci biti obaviješteni nizom pisama. No, pogon u Oderbergu bit će u cijelosti izgrađen, potom i pušten u rad.
To će mu djelomično osloboditi prostor da se iznova posveti više Rijeci. Ako je dotad u nju sirovina u pravilu stizala brodom, a proizvodi otpremani vlakom, u unutrašnjost Monarhije – tih se godina sve izokrenulo: sirovina je dopremana vlakom, a otpremana dobrim dijelom morem, u izvoz. Rijeka se, zajedno s Trstom, pretvorila u izlaznu točku narasle galicijske petrolejske industrije.
Podijeli na društvenim mrežama