Priroda društva, Davor Suhan

Ne znam kakav
drugi razlog može postojati osim ovog, da se do službenog prekida vatre treba
čekati puna tri dana – osim ako se naredba iz Minska (jer sporazum potpisaše
vrhovni zapovjednici oružanih snaga Rusije i Ukrajine)  ne prenosi poštanskom kočijom do svih ratnih
zapovjednika na ukrajinskoj bojišnici.

U tako nešto,
naravno, teško je povjerovati, stoga uzroke ovog trodnevnog otezanja (kada je
dogovor već postignut) nastojim pripisati nekim objektivnim komplikacijama
vojno-zapovjedne naravi.

Jedan od
mogućih razlog takvih problema je prisutnost paravojnih dobrovoljačkih skupina
Srba i Hrvata koji se u ime ruskog i ukrajinskog naroda bore na suprotnim
stranama. Dobri su ratnici, ali sporo se povlače s linija obrane. Samo im dva
dana treba za iznijeti sve televizore, štednjake, bojlere i veš mašine sa oslobođenih područja – što je puno lakše
dok je neprijatelj na nekoj drugoj strani fronte zaokupljen vatrom. Tri dana je
stoga razuman rezervni rok.

Možda ja to
previše gledam s nekim predrasudama, jer se dobro sjećam da smo i mi tijekom
okončanja ovog našeg rata imali velikih problema sa povlačenjem te bijele
tehnike s bojišta. Feral Tribune je
imao cijele feljtone posvećene takvim ratnim
operacijama
, a BBC i CNN su o tome izvještavali uživo, naveliko i naširoko.
 

Drugi mogući razlog
trodnevnog odugovlačenja ugovorenog roka za prekid vatre može se odnositi na
procjenu vremena potrebnog da se iz mnogih gradova i sela prestane dimit, jer
zna se da tamo gdje ima dima, ima i vatre, koja traje puno duže nego što je
potrebno da se ona podmetne.

Kod nas je
doduše gorjelo još tjednima, ali Tuđmana i Miloševića nisu toliko stiskali da
gase kao Putina i Porošenka. Stisnuli su ih tek na kraju, kada je sve već
potpuno izgorjelo. Tada su doduše bile i drugačije okolnosti. Rat je bio
lokalni, balkanski. Ovoga puta stvar je opasno zaprijetila cijeloj Europi pa se
djeluje odlučnije.

No i pored
takve odlučnosti, ova tri dana odgode do konačnog prekida pucnjave doista bodu
u oči. Ako su ljudi razumni i odgovorni, može li uspostava dogovorenog primirja
biti ikako drugačija negoli trenutna? Kada je to već svima jasno da je potpis
na mirovni sporazum (dvojice vrhovnih zapovjednika suprotstavljenih oružanih
snaga)  ujedno i kraj politike rata, čemu
formalnost prekida vatre odgađati za nekoliko dana?

Jasno da je
samo riječ o protokolu, ali cijena takvog usporenog protokola i dalje se plaća
u cijeni novih ljudski života, obzirom da u vremenu do formalnog potpisa
prekida vatre vrijede i dalje ratni zakoni.

To sve ima svoju
tehnički logiku u svjetskim ratovima koji se vode na pola teritorija cijele
planete. Ali u uvjetima lokalnih sukoba, takav formalni postupak trebao bi se skratiti
na nekoliko minuta – samo toliko da ratni zapovjednici obiju strana prenesu
mirovnu naredbu svojim ratnim stožerima.

Nama nikakvog
spora o tome da međunarodno humanitarno pravo ima svoja pravila. Ali, budimo
jednom razumni: Oduzimanje vremena miru nije pitanje ratnog prava i običaja.
Takva ustaljena praksa stvar je loših navika – nevjerojatne lakoće ratovanja.