Jesmo li rekli kako je riječka industrija u većem dijelu svoje povijesti bila uglavnom muško carstvo? Ulazak žena u tradicionalna radna muška carstva, koji se s vremenom morao dogoditi, nije automatski značio socijalni plus niti za jednu niti za drugu stranu. Pitanje je u kakvim se uvjetima taj ulazak događao.
Da su žene dijelile sudbinu muških kolega već u ranoj fazi riječke industrijske priče, i to lošu sudbinu, signalizira podatak poput onoga koji nam stiže 1906. iz Tvornice duhana. U to je doba radni kolektiv Tvornice činilo gotovo dvije tisuće radnica, uz 170-180 radnika. Koliko im je bilo dobro, svjedoči informacija o štrajkovima radnica Tabakjere 1885. i kasnijih godina, zbog potplaćenosti i jadnih uvjeta rada. Na jednoj od ilustracija kojima umjetnik Ricardo Gigante vizualno zabilježio njihov štrajk 1906. vidi se grupa ljutitih radnica pored uličnog ulaza u Tvornicu, a na jednom od kamenih stupova ulaza daju se čitati ispisane parole Živio socijalizam (Eviva il sozialismo,na ne baš uzornom talijanskom) i Dolje gnjusna buržoazija (Abaso i scifosi borgesi). Izlaz iz radničke obespravljenosti vidio se u novom, pravednijem društvu, u kojemu neće jednima pripadati gotovo sve, a svima ostalima gotovo ništa.
No, ni kada je na povijesnu pozornicu stupilo to novo društvo, pokazalo se kako i u njemu ima dvojbenih trenutaka, sa ženske točke gledišta.
Fizički posao
Primjer gradske Rafinerije nafte indikativan je. Žene su s vremenom ušle i u taj pogon, uključujući ona radna mjesta gdje ih se zbog težine posla ne bi očekivalo.
Izlaz iz radničke obespravljenosti vidio se u novom, pravednijem društvu, u kojemu neće jednima pripadati gotovo sve, a svima ostalima gotovo ništa
Jedno od takvih je 1950-ih godina odjel za proizvodnju bačava, mjesto na kojemu dominiraju teški i oštri limovi koje je valjalo utovarivati, pretovarivati, iskrcavati, dizati do strojeva za rezanje, brusiti, savijati itd., što je sve bio zadatak radnica Rafinerijine Tvornice bačava. Evo i svjedočanstva iz toga vremena – jedna od radnica došlih u Rafineriju bila je 1950. Rita Krebel, a tri desetljeća potom sjećala se sljedećega:
Imala sam 24 godine kad sam stigla u tvornicu, bila sam zdrava i nisam se bojala fizičkog rada… Rad u tvornici
bačava i danas je težak, a možete zamisliti kakav je bio daleke 1950. godine, kad se Rafinerija obnavljala. U radnim je prostorijama bilo hladno, a sa svih stana udarao nas je propuh. Zimi smo usred zgrade donijeli bačvu i u njoj ložili što smo pronašli po rafinerijskom krugu. Tada su mnoge od nas zaradile reumu, što je tek danas, kad smo pred mirovinom, osjećamo. U početku su u tvornici bačava bila samo tri muškarca. Radili su na zatvaranju bačava. To je vrlo težak fizički posao, pa ga žene ne mogu obavljati. Sve ostalo radile smo same. Lim je pred tvornicu bačava dolazio vagonima. Dvije djevojke popele bi se na vagon i spuštale limene ploče, a druge su ih dvije prihvaćale i tovarile na zaprežna kola. Kad bismo utovarile dovoljan broj limenih ploča na kola,
brigadir bi vukao kola za rudo, a mi smo kola gurale sve do skladišta. Sa zaprežnih kola lim je opet trebalo rukama istovariti i složiti u skladište.
Bridovi limova bili su oštri i prsti su nam uvijek bili zakrvavljeni. Nije bilo ni radnih odijela, već smo na posao dolazile odjevene u ono što smo imale. Nije bilo ni tople vode da se poslije posla operemo
Prvih nekoliko godina nije bilo rukavica i ostalih zaštitnih sredstava, pa smo umjesto rukavica upotrebljavale stare krpe. Bridovi limova bili su oštri i prsti su nam uvijek bili zakrvavljeni. Nije bilo ni radnih odijela, već smo na posao dolazile odjevene u ono što smo imale. Nije bilo ni tople vode da se poslije posla operemo. Iz skladišta smo na malim kolicima lim dovozili pred stroj za rezanje i dizale ga rukama uvis više od metra. Poslije rezanja lima, na red je dolazio najteži dio posla – brušenje. Osim što je težak fizički posao, brušenje je neugodno jer se stvarala velika željezna prašina, toliko gusta da se ništa nije vidjelo. Nakon brušenja, lim se namotavao – tako redom.
Tek 1953., koliko se sjećam, uprava Rafinerije počela je u tvornici bačava zapošljavati i muškarce… Česte su bile ozljede. Kad smo pravile gumice za brtvljenje teških bačava, nekoliko mojih kolegica izgubilo je prste. Znam da među starijim radnicama nema niti jedne koja nije bila ozlijeđena. I mene je lim jednom teško ozlijedio i šivali su mi pet ‘punata’.
S vremenom su se radni uvjeti popravili, ali su žene u Rafineriji počele radom i u noćnim smjenama, u odjelu Dorade, na punjenju kantica motornim uljem. Tu ih je noću bilo osjetno više od njihovih muških kolega, sve zbog povećavanja isporuke proizvoda na tržište. Svaki pomak naprijed iz ženskog se ugla zato mogao protumačiti i kao svojevrstan korak unatrag, odnosno kao pitanje što je takva vrsta ženske ravnopravnosti zapravo donijela.
Zdravstvene posljedice
Vrlo slično bilo je 1950-ih u Tvornici ambalaže. U njoj su pretežno bile zaposlene žene, proizvodeći raznovrsne kutije od lima, sve uz nezaštićene strojeve i bez adekvatne osobne zaštitne opreme. To je znalo dovoditi do tolikog broja nesreća u radu s tankim limom, oštrim poput žileta, da se 1958. osjetila primoranom intervenirati gradska Opća bolnica Braće dr. Sobol. U devet mjeseci te godine u Tvornici ambalaže dogodilo se 97 nesreća, dakle 11 mjesečno, pa je Bolnica, stalno iznova suočavana s teškim zdravstvenim posljedicama takvog rada, alarmirala Inspektorat rada Narodnog odbora Riječkog kotara. Nešto se u zaštiti zaposlenih moralo poduzeti.
Što su inspektori utvrdili obilaskom? Za razliku od prethodnih godina toga desetljeća, kada je bio zabilježen veći broj ozljeda u proizvodnji, te se godine dogodila samo jedna nesreća za strojem, a sve ostale tijekom pakiranja, prijevoza i slično. Je li to bio pomak na bolje, neka zaključi sam čitatelj. Ozljede su nastajale ponajprije zbog problematičnoga korištenja prostora. U Tvornici je bilo malo mjesta koje se nije koristilo kao skladišni prostor, što u prijevodu znači kako su gotovo sve prostorije bile zakrčene ambalažom i otpacima nastalim za radnog procesa. Posebno je bilo neugodno što su robom bili zakrčeni glavni ulaz i sve okolne prostorije, dapače roba se ukrcavala na kamione na samom glavnom ulazu, pa je normalno prolaženje radnicima tu bio nemoguć. Naslagana ambalaža tu je dosezala visinu od tri metra, u ostalim prostorima tek nešto manje.
Inspektorima nije promaklo oku kako strojevi na kojima se proizvodilo limenu ambalažu nemaju neophodnu zaštitu, kako zaposleni ne koriste zaštitna sredstva, što se ponajviše odnosi na rukavice i cipele. To se u Tvornici pokušavalo objasniti, dapače opravdati time kako rukavice i cipele nije ugodno nositi zbog ljetnih vrućina i sličnih razloga. Kao da je lim u rukama radnica manje oštar ljeti nego zimi, a isto valjda vrijedi za otpatke od rezanja lima na tvorničkim podovima…
Naravno, u muško–ženskom radnom svijetu riječke industrije bilo je i pozitivnijih trenutaka, ali koliko god da ih je bilo, ne mogu odagnati neugodne misli u vezi s prethodnim situacijama.
Podijeli na društvenim mrežama