Priroda društva, Davor Suhan

Ovo
uvjerenje usadilo mi se u glavu davnih dana – kao nesuđenom mladom ministrantu
– još iz vremena socijalističkog vjeronauka, kada je smisao kršćanskog odgoja po
duhovnom  programu ondašnje katoličke
Crkve bilo shvatiti što govori Isus, a ne Franjo Tuđman.

Povod
da ga se spomenem i danas je prošlotjedni kratki intervju sa Vesnom Krmpotić,
dat portalu Moja Rijeka,  neposredno uoči riječke promocije njene nove
knjige “Portret Majke Indije”, kojom je ova vrsna hrvatska književnica – pjesnikinja,
prozna spisateljica, antologičarka i prevoditeljica – dosegnula fascinantnu
brojku od 108. objavljenih naslova.  Ako
tome pridodamo još sedamdesetak autorskih radova (zbirki pjesama, drama,
studija…) koji se nalaze u rukopisu, onda je suvišno govoriti o kakvoj
plodonosnoj autorici je riječ.


“Je l’ postoji neka tajna, otkud toliko knjiga u Vama?” – glasilo je novinarsko
pitanje.


”Meni to nije tajna…Pišem kao olovka…ne kao netko tko stvara, koji razmišlja,
koji važe, nego kao netko kome se diktira.” – odgovorila je Vesna.

Drugim
riječima,  ona SLUŠA…i TO što “čuje”
pretvara u djelo. Na isti način stvarao je i Tagora – po istom principu stvarju
svi veliki umjetnici.

U
našim školama (osim onim Waldorfskim)  tom se aspektu umjetničkog rada, na žalost,  ne posvećuje dovoljna pažnja. Mozak se koristi
za pamćenje umjetnikovih djela, umjesto obuke o načinu kako umjetnik stvara.  A to je prava šteta, jer ista praksa može se
primijeniti na svaku vrstu čovjekovog stvaralaštva, kao alat koristan u potrazi
za svakom vrstom rješenja. Stvar je samo u sposobnosti slušanja.

Čovjek
je danas potpuno zatomio ovaj dar, što ga čini nesposobnim da održi vlastiti mir.
 Bučne saborske rasprave tipičan su
primjer pravih posljedica ovog hendikepa. Bez obzira na visok stupanj formalnog
obrazovanja gotovo svih zastupnika, državni parlament od prvoga dana samostalne
Hrvatske živi i djeluje kao skup poprilično netolerantnih  ljudi, dviju ili više suprotstavljenih strana,
koji međusobno slabo komuniciraju – jer ne znaju slušati. To je i osnovni
razlog zašto jedan drugoga slabo razumiju.

Ista
je slika i u biračkom skupu izvan sabornice. Svi nešto mislimo i skloni smo razmišljati
na glas da nas svi čuju, ali mišljenje drugih dočekujemo sa zviždukom, poslije
čega slijedi replika praćena zviždukom sa suprotne strane. Jednako se ponašaju
i vjernici i ateisti.

Ova
ružna navika nepogrešivo nas vodi u besmislene podjela, ratne i mirnodopske
sukobe. Stoga bi prakticiranje umjetničke disciplina slušanja trebala postati temeljna
zadaća odgoja u školskim klupama. Neki to zovu kontemplacijom, neki meditacijom.
Ali postoji jedna meni puno draža riječ koju upravo Vesna Krmpotić često koristi
kao domaći naziv za ovu vještinu – TIHOVANJE.

Metoda
je sasvim jednostavna. Nema nikakvog razmišljanja. Postoji samo bivanje i
postojanje u blaženoj tišini koja osluškuje samu sebe. Treba samo BITI, sam sa
sobom, bez briga i pitanja.  Ili, kako je
to jednom lijepo zapisala Vesna:

Budi
kao onaj oblačić nad pustinjom, sto je cijeloga sebe izlio na brežuljčić pijeska.
Taj brežuljčić pijeska tvoja je zemlja. Kapi kiše tvoje su riječi. Cvijet, koji
će odatle niknuti vise nije tvoja briga: ni kad će, ni gdje će, ni dokle će
cvasti…

Budi
oblačić, koji skita i ne pita.