Treći program hrvatskog radija. Emisija „Kultura demokracije“, posvećena temi „Fenomen: teorije zavjera“, u kojoj dr. sc. Saša Ceci (fizičar, znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković) te dr. sc. Igor Mikloušić (psiholog, viši asistent na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar) u razgovoru s urednicom Galinom Popović nastoje razjasniti slušateljstvu zašto ljudi vjeruju u takve gluposti.
Nisu, doduše, bili tako izravni, ali iz onoga što je rečeno jasno je dano na znanje da u tome
nema ništa pametnog, jer se svaka teorija zavjere, po njihovom sudu, crpi iz površnih uvida…ili temelji, mahom, na pseudo-znanosti (cijelu emisiju možete poslušate ovdje).
Obzirom da se ja s navedenim objašnjenjima nikako ne bih mogao složiti, dozvolit ću sebi da ovom prilikom objasnim javno vlastiti slučaj: Zašto ja poprilično vjerujem u te bedastoće…i kome vjerujem?
No, krenimo krajnje afirmativno. Za sam početak, ono što prvo želim naglasiti je, svakako, dobro postavljena najava teme, s jasnim naglaskom na VJERI (Zašto ljudi vjeruju u TZ?).
Ovako usmjeren pristup (mada sigurno sasvim slučajan) držim ključnim za samo razjašnjenje ovog fenomena, jer, budimo na čisto: Kada je u pitanju rastući broj pristalica jedne ili druge strane u ovoj priči (a misli se prvenstveno na nas zavedene laike) uvijek je riječ o vjeri, a ne o ZNANJU.
Tako se i moje „pseudoznanstveno“ gledište (treba to napomenuti) ne temelji na znanju, nego isključivo na vjeri, koja je formirana u mome umu na isti način kao i moje vjerovanje da se zemlja okreće oko svoje osi. Princip je potpuno isti. Ja, naime, nisam ništa mjerio, nisam ništa vidio, niti sam išta računao. Po tom pitanju slušao sam samo svoje učitelje i školovane astronome (kvalificirane znalce) čije sam stručne argumente prihvatio kao istinu. Njihovo mišljenje temelji
se na informacijama koje spadaju u domet (stručnog) znanja, a moje mišljenje temelji se na vjeri u to njihovo znanje.
Razumijete li razliku?… Ovo razumijevanje upravo je ključno u razotkrivanju izvora globalne pandemijske zaraze, zvane Teorija zavjere. Jer problem u ljudskoj glavi nastaje onoga trena kada se znanstvena zajednica spotakne o vlastiti prag, i sama se počne dijeliti oko mišljenja gdje je zapelo i kako ga preskočiti.
Nama laicima tada preostaje samo izabrati stranu – prihvatiti onoga tko je na nas slušatelje ostavio bolji dojam…to jest, bio uvjerljiviji u prezentaciji i obrani svojih stavova.
Evo jedan sasvim praktični primjer iz osobnog iskustva:
Prof. dr. sc. Davor Pavuna je znanstvenik svjetskog glasa čije ogromno znanje o fizici uopće ne dovodim u pitanje. Sa druge strane stoji njegova dektiva, neskriveni ljuti oponent prof. dr. sc. Dejan Vinković u čiju znanstvenu karijeru također nimalo ne sumnjam. I sad započinje znanstveni fajt:
Profesor Pavuna iznese svoju Teoriju Velikog praska koja meni laiku (obzirom na neke komparativne poveznice s religijom i filozofijom) izgledaju sasvim logične. No profesor Vinković sve to proglasi budalaštinama. A na moju pristojnu virtualnu sugestiju kako bi bilo dobro da upriliče jedan zajednički znanstveni duel (oči u oči), dobijem jednako pristojan odgovor da su
sve to takve gluposti o kojima on sa njim nema živaca razgovarat. Naravno da meni takvo objašnjenje nije dovoljno uvjerljivo, što znači da sam ostao pri onom što misli profesor Pavuna.
Sličan primjer mogao bih navesti i u slučaju doktora znanosti, imunologa Srećka Sladoljeva, čija otvorena rezerviranost prema nekim vrstama cjepivima meni još uvijek zvuči razumnije i daleko prihvatljivije od mišljenja njegovih stručnih oponenata iz HZZO-a i drugih zdravstvenih institucija.
Isto je i kada su u pitanju globalne zakonske regulative o kontroli sjemena i dodacima prehrani, gdje mišljenje vrsne indijske doktorice znanosti Vandane Shiva, kao i prof. dr. sc. Marijana Jošta smatram dovoljno meritornim. A u listu osobnih pseudo-znanstvenih autoriteta na čiji spomen često doživim podsmjeh, svakako bih uvrstio i prof. Brucea Liptona za čiju svjetski poznatu hit-knjigu „Biologija vjerovanja“ još uvijek čekam dovoljno čvrste kontraargumente koji će me
uvjeriti da ju odbacim kao znanstveno-popularnu šund literaturu (je svi takvi dosadašnji
pokušaji, moram to reći, bili su bezuspješni).
Dakle, budimo realni. Izvor cjelokupne smutnje je upravo u samoj znanstvenoj zajednici, koja se onda prenosi na javnost. Zbrka je, naravno, poprilično velika. A razlog tome je ponajviše u činjenici što se protivnici teorija zavjera (mislim na one iz redova čiste struke) više bave
psihološkim profilom zavedenih osoba, negoli samim problemom, a kada se nešto treba oboriti argumentima onda nisu dovoljno uvjerljivi.
Nije li puno logičnije objasniti ljudima gdje je nestao avion koji se zabio u Pentagon, nego im reći da su prolupali zato jer ih puca teorija zavjere? Ismijavanje i šutnja o nestanku ogromne letjelice, koja u smrskanom stanju može sama od sebe nestati s mjesta nesreće, traže ozbiljan znanstveni odgovor.
Ako je to teško (a sigurno da nije lako) ja bih za kraj postavio jedno puno lakše pitanje o svima nam dobro znanim nebeskim šarama. Kako je moguće da mnogi profesionalni piloti, a pogotovo
meteorolozi, ne znaju kako se stvaraju oblaci? Jesi li oni zbilja toliko tupavi, ili postoje ozbiljni razlozi da su jednu takvu sasvim prostu znanstvenu tezu o stvaranju dugih bijelih tragova na nebu posve odbacili?
Mene upravo ta banalna činjenica drži u vjeri da nas možda ipak malom zaprašuju.
Podijeli na društvenim mrežama