Tko to tamo prosvjeduje?

Čitam tako novosti na jednom popularnom elektronskom mediju,
pa na drugom popularnom elektronskom mediju, pa na trećem poznatom javnom
online dnevnom listu i svi oni istu vrlo bitnu i popularnu vijest šire po
bespućima Internet prostranstva. Članice popularne feminističke i politički
angažirane glazbene skupine Pussy Riot završile su u zatvoru zbog načina na
koji su prosvjedovale protiv politike aktualnog ruskog predsjednika Vladimira
Putina i pravoslavne crkve u Rusiji koja je bila posebno povrijeđena s nastupom
Pussy Riot u moskovskoj katedrali ispred oltara.

Prvi put samo čula za ovaj slučaj tamo negdje u veljači,
zanimljivo da njihov performans tad  i
nije nešto bio popularan. Malo tko je i čuo za Pussy Riot. Cure su
prosvjedovale protiv  Putina i Crkve kao
i tisuće ljudi koji se trgali od bijesa na dan kad je Putin izabran, još jedan
protest manje-više, istinabog ovaj put uz malo više kreativnosti. Članice Pussy
Riot stvorile su zanimljiv imidž opakih punk djevojaka s ružičastim,
ljubičastim, narančastim vrećama na glavi. U svakom slučaju, dajem im priznanje
zbog hrabrosti, iako moram priznati da im performans u Crkvi s pjesmama koje
izruguju religijske svete osobe uistinu nije trebao, vjerska netolerancija baca
ljagu na njihov hrabri politički angažman.

Dok aktualne feministice iz Rusije skaču po crkvama u
šarenim vrećama na glavi izdržavaju kaznu u zatvoru od čak dvije godine,
prosvjedi protiv njihovog uhićenja tresu čitav svijet. Prosvjedi se spremaju po
svakom većem gradu, pa tako prosvjeduju feministice u Srbiji, Kanadi, Americi i
Ukrajini. Zanimljivo da se ovaj put Ukrajinke nisu skidale do pasa, valjda to
nije u duhu feminističke politike, ili je medijima dosadilo prikazivati njihove
gole grudi na svakom ukrajinskom prosvjedu. 

Čak se i moral Baracka Obame oglasio koji ovaj put ima sluha
za političke zatvorenike. Naime kad je Rusija u pitanju, onda je posebno
moralno osjetljiv, njegova sveta savjest proradi sto na sat i mora dati
verbalni šamar nemoralnoj i zloj politici Vladimira Putina. Odjednom Afganistan
i Iran postaju tema koja je dosadila i bogu i vragu i padaju u zaborav.
Američki vojnici koji gube glavu na Bliskom istoku, i ovi drugi koji se bore
protiv njih a također gube glave, više nisu zanimljiva tema medijima. Prosvjedi
protiv besmislenog američkog rata pali su opet u zaborav. Iskreno, pojma nemam
zašto se ratuje, iskreno sumnjam da ću ikad i saznati s obzirom da nijedan rat
na svijetu nema svoj razlog. Nuklearno oružje je spremno, milijuni su potrošeni
kako bi se novim znanstvenim dostignućima usavršilo i postalo najsavršenije
oružje na svijetu. I o tome se prosvjedovalo, ali sad je već u zaboravu. Čista
savjest Baracka Obame  u slučaju američko
– bliskoistočnog rata je utonula je u mirni san u Bijeloj kući.

Prosvjedi protiv nemilosrdne politike  Kine prema jadnom i zgaženom Tibetu, također
su stvar nekadašnje aktualnosti svjetskih medija. Tu i tamo se organizira
prosvjed od šačice ljudi ispred nekog veleposlanstva Kine, i svi sretni  i zadovoljni odu doma jer su na prosvjedu još
dobili i majicu s natpisom ”Free Tibet”. Nedavno sam na Facebook stranici
grupe ”United nations for free Tibet” pročitala šokantnu vijest da se jedan
mladi budistički svećenik zapalio pred veleposlanstvo Kine u Tibetu, u znak
prosvjeda protiv politike u kojoj Tibet više nema svoju suverenost, a
bezrazložna ubojstva od strane Kineza događaju se ne svakom koraku. To je bila
i jedina stranica na kojoj sam to pročitala. O Tibetu se sve manje piše…

Prosvjedi francuskih doseljenika u Parizu postali su već
općepoznata pojava. Dva tri auta, svaku noć gore u siromašnim predgrađima
blistavog i romantičnog Pariza. Siromašni građani, doseljenici iz bivših
francuskih kolonija odselili su u Francusku s nadom u bolje sutra i dočekali
žalosniju sadašnjost… I o njima se prestalo pisati nakon tri dana, koliko traje
aktualna vijest.

Prosvjedi u obliku humanitarnih akcija koji se bore protiv
gladi u svijetu postali su imidž određenih zvijezda, organizacija, političara i
svih onih koji na tuđoj nesreći grade popularnost. I o njima se sve manje piše.

Prosvjedi su glas demokracije i slobodnog govora, prosvjedi
su način na koji masa progovara protiv pojedinca. O prosvjedima se ne smije
prestati pisati i ne smiju pasti u zaborav. S prestankom prosvjeda ne znači da
je problem riješen. Nisu ludi ljudi da mjesec dana provedu ispred nečije vlade
ili veleposlanstva, imaju i oni svoj život, ali način na koji mediji pristupaju
takvom načinu demokracije zasigurno je krivi. Tko piše o posljedicama odnosno
postignućima svih tih silnih demonstracija? Tko je napisao ikad i riječi o
problemu nakon što su prosvjednici otišli svojim domovima?

Ime budističkog svećenika koji je prosvjedovao samoubojstvom
protiv politike Kine, više se nigdje neće pojavljivati.  Prosvjednici protiv američke grabežljivosti
odmaraju doma i ostali su u arhivi Internet prostranstva, a francuski
doseljenici i dalje pale aute u siromašnim predgrađima Pariza.

Pussy Riot održava kaznu u zatvoru od čak dvije godine s
ubojicama i lopovima, i one će za neko vrijeme pasti u zaborav.

Koliko dugo će svjetski problemi padati u zaborav?