Tko to tamo, u principu, (ne)peva?

Gostovanje hrvatskih umjetnika na koncertnim pozornicama u
gradovima Srbije, mahom iz kruga popularne glazbene scene, i poslije toliko
godina od svršetka Domovinskog rata još uvijek ostaje tema koja puni novinske
stupce. A odluka o pristanku na gostovanje ovisi o tome za čega se  naši estradnjaci, ajmo reći – drže.

Jedni se, tako, drže principa,
drugi se drže svoje vjere, treći se
drže onoga što im kažu velečasni,
četvrtima se živo fućka za sve. Idemo vidjeti tko je od njih normalan!?

Princip radi principa                     

Princip koji proizlazi iz samog principa,
obično je slabovidan i zna jako zavarati. Na prvi pogled (kada promatramo
principijelnu osobu) čini se da je riječ o čvrstom o karakteru, ali to je krivi
vrijednosni dojam. Principijelnost proizlazi iz stava, koji ovisi o načinu gledanja
i onome što čovjek vidi. Tako su jedni vidjeli ljude koji bacaju cviječe na tenkove
koji su išli pucat na Hrvatsku, dok
su neki drugi vidjeli one koji su odbili
uči u ratne mašine.

E sad, je li normalan onaj tko je
odbio pjevat u Srbiji radi onih koji su likovali ili onaj tko je pristao pjevat
radi onih koji su se usprotivili ratnom pohodu? Mislim, princip je isti, u pitanju su nijanse – kao sposobnost  razlučivanja bitnih sastavnih dijelova jednog
događaja koji, u principu, čine istu
cjelinu.

Kojem pogledu se onda bolje
prikloniti?

Mislim da će svatko normalan
prihvatiti da je nekako normalnije pristati i propjevati na materinjem hrvatskom
jeziku, na sred zemlje Srbije, za srce
i dušu onih normalnih.  A oni koji su
žarili i palili, ako hoće neka slušaju – ako neće ne moraju.

Princip po principu vjere.                   

Vjera je unutarnji stav,
privrženost vrijednostima i načelima koji proizlaze iz poimanja apsolutne istine.
Oni koji se drže temeljnih principa svoje vjere, nemaju nikakvih problema.
Njima je ljubav i oprost u krvi i oni se ponašaju sasvim normalno, kao da rata
nikada nije ni bilo. Dakle, oni su svi, u
principu, isto normalni.

Princip koji proizlazi iz onoga što kažu velečasni.

Ovaj princip je, u principu, neutralan. Jer velečasni o
tome uglavnom šute. Oni o gostovanju  hrvatskih pjevača po gradovima Srbije nemaju
vlastiti stav. Ne može im nitko reći da su PROTIV, ali nema ni dokaza da su ZA.
E sad, je li to normalno ili nenormalno, nećemo suditi – neka ostane za Sudnji
za dan.

Princip po principu: “živo mi se fućka”.

Ovo je čisti, destilirani,
duhovni princip. Oni koje nimalo ne
dira to što selo priča, ostaju svoji u dobru i zlu – najbliži svojoj dobroćudnoj  ljudskoj prirodi kakvu su donijeli na svijet
dok su bili bebe. Oni, u principu, i
ne vide granice…njima se živo fućka za Srbe i Hrvate, za većine i manjine,
njihove i naše; oko sebe vide samo ljude. Sve koje, u principu, poznam po tom principu,
su potpuno normalni.

To su dakle četiri temeljna principa po kojima svi hrvatski
estradni umjetnici, u principu,
donose svoje odluke i sami sebe svrstavaju u jednu od tri osnovne nacionalne
klase:  lud, zbunjen, normalan.

Ljudi to uglavnom ne primjećuju,
jer se i u školama o tome pogrešno uči. Uče se samo principi, a ne uči se, u
principu, kako  ispravno gledati –
kako promatrati i koje vrijednosti uočavati.  

Kada slušamo našu povijest,
ispada da smo svi luđaci. A naravno da nismo. Sve ovisi o tome  tko gleda i čija gledišta se zapisuju.

Kapetan Mark Holi, časnik
kanadskog bataljuna mirovnih snaga UN-a (roman Bolero), vidi to ovako:

“Što ću reći svojim
znancima i prijateljima, svojim sugrađanima, jednoga dana kada se vratim u
Kanadu, kada  budu htjeli  da im pričam o istini u Bosni? Koju ću im
istinu ispričati?…O kojim ljudima ću im govoriti? Uostalom, o kakvoj će istini
pričati povijest, učiteljica života? Na kojoj će istini odgajati buduće
generacije? Onoj koja svjedoči o mržnji i razdoru  ili onoj koja svjedoči o ljubavi i bratstvu?
…Hoće li srpska djeca učiti da je njihov vojnik poginuo jer su ga
izmasakrirali Bošnjaci – ili učiti da je
od iste ruke ubijen bošnjački vojnik koji je branio  srpskog vojnika od svojih pomahnitalih
suboraca? Hoće li hrvatska djeca saznati istinu o hrvatskoj obitelji koju su iz
njihova grada protjerali njihovi susjedi Srbi – ili saznati priču o srpskoj
obitelji koja je spasila svoje susjede Hrvate?… Jer, sve je istina!..Razlika je
samo ta što jedna istina svjedoči kroz činjenice o nepodijeljenoj, neposvađanoj
i nikada zaraćenoj Zemlji, a druga na temelju onih suprotnih. Jedna promiče
vrline, a druga potiče na osvetu. Jedna izgrađuje mir, a druga priziva novo
zlo… “

Ajmo
konačno svi biti normalni!… Stvar je, u
principu, samo u pogledu – iz kojega stvaramo zaključke i donosimo sudove.