Nakon dugog odsustva sa scene, u Rijeku se, uz Leb i sol, vraća Mizar, najvažniji makedonski sastav iz bogate jugoslavenske rock povijesti. No, osim što ćemo svjedočiti novim otkrivenjima, 3. lipnja uz ovaj mistični bizantski zvuk u klubu Stereo (kako god se on danas zove), samo dva dana kasnije imat ćemo prilike ugostiti i autora njihove biografije – monografije ‘Otkrovenija 1981 – 2021’, Tošu Filipovskog, u prostoru Dnevnog boravka, koji se nalazi u Ciottinoj ulici, dakle u nedjelju, 5. lipnja, s početkom u 20.30.
Tošo Filipovski je minuciozni dokumentarist makedonske domaće rock glazbe, autor nekoliko knjiga na tu temu, izdavač izuzetno važnih kompilacijskih albuma, kako na vinilima, tako i na kazetama i CD-ima. Zbog svog više desetljetnog angažmana na području popularizacije makedonske rock scene 2019. godine je ovjenčan i najvišim državnim odličjem za publicistiku, nagradom – “Mito Hadži Vasilev-Jasmin”.
Kada je započela tvoja ‘zaljubljenost’ u Mizar? Knjiga ‘Otkrovenija’ su nevjerojatno precizno dokumentiran rad ovog jugoslavenskog fenomena, od prvog dana pa do danas?
– S nepunih 17, proljeća 1985., prvi put sam vidio Mizar na TV Skoplje. To je bio njihov prvi spot, za temu “Stoj”. Razbilo me u trenutku. Iako sam do tada bio već navučen na punk i hardcore, znao sam da je to ono što želim podržati. Bio sam fasciniran njihovim pjevanjem na makedonskom. Oni su bili moj pravoslavni punk band u čijoj sam glazbi mogao pronaći moje vlastite stavove. Bio sam klinac koji je otkrio holy grail. Pet godina kasnije sam ih konačno i upoznao, a 37 godina kasnije sam napravio ovu knjigu o njima.
Dug proces istraživanja
Imao si veliki broj kontakata širom bivše države da bi što bolje oživio i predstavio bend. Jesu li ti se rado odazivali novinari, muzičari, obožavatelji?
– U startu sam htio skupiti što više podataka, fotografija, anegdota s prostora ex YU. Mizar su na tim prostorima postigli svoje najveće uspjehe. Tamo su bili najznačajniji koncerti, izdanja. Trijumfi i padovi. Kontaktirao sam svakog za kog sam mislio ili znao da ih je gledao, pisao o njima, bio njihov fan, bio njihov kritičar. Stotinu ljudi sigurno. Neki su odgovorili, neki nisu. Neki su dali super priče, neki malo manje upotrebljive. S nekima sam počeo komunikaciju, no poslije se izgubila. Ipak je ovo bio proces istraživanja i komunikacije u trajanju od nekih 8-9 mjeseci.
Gotovo sve knjige koje nastaju iz ovog muzičkog biografskog žanra imaju stanovitu prednost – upoznaju se članovi sastava. Je li i u tvom primjeru bio takav slučaj?
– Već sam spomenuo prije da sam ih (dio članova Drugog otkrovenja) prvi put upoznao 1990. Kasnije, kroz svoj medijski angažman na sceni, sam upoznao i sve ostale koji su prošli kroz priču o Mizaru, a njih nije malo – pedesetak. Tako da je ta fascinacija od veličine benda izostala dok sam pisao knjigu, a samim time čini mi se da je objektivnost pristupa u pisanju bila na višem nivou. Znao sam ih i privatno dosta dobro. Znao sam i što mogu dobiti od svakog od njih. Točno koju informaciju od koga.
Rekonstrukcija Mizarove povijesti
Kako su bivši članovi reagirali na tvoje upite? Jesu li pokazali neki entuzijazam ili uopće nisu bili zainteresirani?
– Većinu njih sam iskomunicirao za ovu priču. A nije ih, samo da podsjetim, malo. Da budem iskren, bilo je i takvih situacija, povuci-potegni, nezainteresiranost, ne baš najbolji privatni odnosi između bivših članova. Entuzijazam je postojao kod par članova, i kod Gorazda (Čapovski, osnivač i gitarist sastava, op.u.), naravno, i mislim da sam od njih sakupio sve što se moglo naći… a to, nažalost, nije bilo nešto previše. Dosta materijala o njima sam imao i ja osobno, sakupljeno tijekom nekoliko decenija. Znao sam i neke fanove iz vaših krajeva koji su imali dobru arhivu i poneku originalnu fotku. Par domaćih fotografa s ex YU prostora mi je isto pomoglo ustupivši mi nikad prije objavljene materijale, kao i snimke s foto sessiona. Uglavnom, znao sam što i gdje tražiti. Bivši članovi benda baš i nisu bili od neke velike koristi što se tiče artefakata, ali su zato korisna bila njihova sjećanja pomoću kojih sam rekonstruirao događaje. Mislim da sam uspio zapisati njihovu povijest, do najsitnijeg detalja.
Jesi li nailazio na otpor pri objavljivanju nakon što si dao na uvid materijal bendu? Ili si im to jednostavno pripremio kao iznenađenje?
– Paralelno dok sam pisao i radio rekonstrukcije, komunicirao sam s dijelom njih u zavisnosti od perioda koji sam obrađivao. Svatko je otprilike znao jedan dio ‘otkrivenja’ koji se tiče osobno njega. Gorazd je možda znao nešto više, dok sam s pričom i istraživanjem i sam pronalazio i nečeg novog. Tako da su te korekcije nastajale u toku rada. Na kraju sam ostavio da bude iznenađenje sama knjiga, za sve. Nitko, pa ni Gorazd, je nije vidio definitivno uređenu pred print. I nakon svega, vjerujem da je najveći dio benda, oni koji su uzeli knjigu, zadovoljan i sretan s tim što su vidjeli.
Dvojezična monografija za inozemne fanove
Knjiga je bogato opremljena, čini se da si materijal skupljao godinama i onda ga polako uklapao u ovaj impresivni mozaik…
– Materijal, većinu, sam posjedovao. Isto kao što posjedujem i materijal drugih makedonskih bendova. U stvari, imam ja tu pasiju da sakupljam sve i svašta što je vezano uz domaću scenu. Pitanje je samo vremena tko će kada doći na red da o njemu pišem i razradim taj materijal. Dio obrade materijala i dizajna sam ostavio prijatelju, Bojanu Ivanoviću, koji je sve preuzeo na sebe (imao sam puno povjerenje) i uz samo mojih par sugestija držim da je napravio odličan posao. Nekako sam bio ograničen financijama tako da moram sad reći da je knjiga mogla biti deblja i za stotinjak stranica, ali nedostatak sredstava je učinio svoje. Materijala još imam, al’ eto, neka ostane za neku drugu nadopunjenu biografiju – Mizar 1981-2031.
‘Otkrovenija’ su pripremljena za inozemne čitatelje jer sadrži paralelno tekst na makedonskom i engleskom. Znači li to da postoje obožavatelji širom planete?
– Moje prve tri knjige sam pripremao isključivo na makedonskom jeziku i ćirilici. I one su pronašle svoje čitatelje ili kolekcionare bez obzira na slabije razumijevanje makedonskog. Ali sam inzistirao da to tako bude. Što se tiče knjige o Mizaru, nije bila dileme mora li biti dvojezična i pisana na dva pisma, dakle ćirilicom za makedonski, latinicom za engleski dio. Htio sam da bude što bolje plasirana u ex YU, s tim da sam dosta razmišljao da li da drugi jezik bude engleski ili neka varijanta srpskog/hrvatskog. Na kraju mislim da je OK što sam odlučio da ipak to bude engleski. Do sada je naručeno više od 30 knjiga iz inozemstva, i to od ljudi koji nisu porijeklom s ovih prostora. Njemačka, SAD, Bugarska, Nizozemska, Australija, Britanija, pa čak i Južna Koreja! To nam govori da Mizar fanova ima posvuda, možda ne puno, ali ih ima. A ne zaboravite da su oni tako rijetko izlazili van granica Jugoslavije pa tako kasnije i Makedonije.
Očuvanje makedonske alter rock scene
Već si dugo aktivist na području očuvanja vrijednosti makedonske alter rock scene. Objavljuješ i albume, knjige… Koliko je već izdanja iza tebe?
– Četiri enciklopedija/monografije, osam LP-ija, dvadesetak kazeta i par CD-a. Nije puno kao brojka, ali eto… Ipak, većina toga (knjige i ploče) je izdana u zadnjih par godina, od 2018. pa do sada.
Nažalost, u ovim krajevima se ne prati dovoljno aktualna scena Skopja/Makedonije, pa možeš li, molim te, otkriti neka nova imena koja bi svakako trebalo promotriti pod povećalom?
– Hajka, Lufthansa, Dina Jashari, Vagina Corporation, Cut Your Nipple, te nešto stariji: 21 Vek, PMG Kolektiv, Vel. No i ovo je samo dio te aktualne scene. New Macedonian Wave is born!
Podijeli na društvenim mrežama