U nizu
bizarnih priča o grešnom i bezgrešnom začeću, kakve često izlaze iz naših katoličkih
spalionica grijeha, ova mi se čini najbizarnijom. Rijetki su duhovni susreti s
Istinom koji imaju tako duboku filozofsku, etičku i moralnu dimenziju, čiji teatralni
dramski zapleti ljudsku savjest mogu baciti na koljena na takav način kao ova.
Ne želeći
joj oduzeti autentičnost doživljaja, uz osobni pristanak spomenute, odlučio sam
ju podijeliti u integralnoj verziji, onako iz prve ruke, kako ju je ona ispričala
meni:
U Međugorje sam došla s velikom
željom, pomoliti se Gospi, kako bih dobila svoje prvorođenče, nakon svih
neuspješnih pokušaja. I tada, na velikom Brdu ukazanja, toga dana događa mi se malo čudo. Časna koja me nije ni
poznavala, u jednom trenutku, na postaji gdje se žene i parovi mole majci
Mariji za svoje prvorođene, u velikom mnoštvu hodočasnica ona prilazi meni i
daje mi molitvenik da naglas čitam ovu molitvu:
‘Marijo i Josipe,Vi koji poznajete
roditeljske
radosti, izmolite nam od našeg
Spasitelja da
dobijemo zdravo dijete, koje žarko
želimo.
No, ako je Božje dopuštenje da nemamo
vlastitog
poroda, ohrabrite nas da u ljubavi
posvojimo i za
Boga odgojimo koje napušteno dijete.’
Tu sam molitvu izmolila kod velikog
križa. Grcala sam od velike sreće kad sam shvatila što mi se desilo…..i tad
sam se odlučila ispovjediti.
A onda me svećenik dotukao:
Rekavši mu da je glavni razlog mog
posjeta Međugorju bio da molim za svoje prvorođenče, spomenula sam, poslije
toga, da sam pokušavala svašta kako bih uspjela – pa tako i s potpomognutom
izvantjelesnom oplodnjom, ne misleći pri tome da sam učinila nešto loše.
Naprosto sam mu se jadala.
Pozorno me je slušao kad sam govorila
kako sam u postupku bila pet godina i koliko mi je zametaka u konačnici bilo
oplođeno, i kako ništa od toga nije uspjelo.
Nakon toga je uslijedila paljba:
‘Da li sam ja vjernica? Da li ja znam
da Katolička Crkva ne podržava i ne priznaje umjetnu oplodnju? Da li sam
svjesna kako sam na jedan neljudski način začela trinaestoro djece, koja sad
nisu ni krštena? Da sad nisu ni u raju ni u paklu. Da njih treba spasiti, krstiti
ih kako ne bi vječno ostala nigdje, pred nekim vratima.’
Govorio mi je da im moram dati i imena.
A kako, pomislila sam kasnije, kad je
to bio tek začeti plod, koji je vraćanjem u maternicu propao?
Držao mi je o tome sat i pol predavanje
u ispovjedaonici …. Dušu sam isplakala.
Za pokoru sam dobila 20 Očenaša, 20
Zdravo Marijo, 20 Slava Ocu… I naređenje da to više nikada ne činim. Budem li
se toga držala, Bog će mi oprostiti za to što sam napravila – jer to nisu Božja
djeca, već nešto što je medicina izmislila.
S kakvim
je osjećajima ta mlada žena napustila svetište ne treba govoriti. Umjesto
božanske radosti i nade, ponijela je sa sobom kući osjećaj velike krivnje koji
je nju, kao vjernicu katolkinju, pratio još godinama. Nije ju uspio izbrisati
ni osjećaj velike majčinske sreće kada je samo godinu dana poslije ovog pravog
verbalnog kamenovanja („žene grešnice“) dobila na poklon božanski dar –
posvojivši tek rođenu bebu, koja je danas izrasla u prekrasnog pametnog
dječaka.
No vratimo
se kontemplacijskom pitanju s početka kolumne:
Trebamo
li, dakle, krstiti spermiće?
Sabirući
sve duhovne pouke iz ove prethodne priče, smatram da bi tako nešto bilo sasvim
ispravno i poželjno. Mislim, ne gledam to samo kruto teološki, nego čisto onako
đentlmenski – Jer nije li red da muškarci i žene u kontroliranom postupku
potpomognute oplodnje snose jednaku odgovornost za vlastit grijeh?…Neke se stvari čine naprosto logičnim, zar ne?
Osim toga,
nije isto ženskoj jajnoj stanici pariti se s katolikom ili ateistom.
Podijeli na društvenim mrežama