Eh, opet ništa. Hops!,
dosjetim se! Opet mi je mob u ruci, al neću bit cicija, rekoh u sebi, a i
tipkanja mi je preko, ono, šta ja znam, lakta, zovem Robija:
– Zdravo! Kako je? Ima
ča novega?, ne dam mu da razmišlja previše, još ga napadam pristojnim
dosjetkama o finom i lijepom vremenu, kako će sutra proć repka, zanima me, iako
mi je to točno zadnje u životu što me doista kopka. A onda, udarac ispod rebra
i razlog mog pozivanja napokon izlazi iz mene, ideš na Hookyja večeras?
– Na koga?, upita
me zbunjeno Robi.
– Hooky. Onaj basist.
Peter Hook, pojašnjavam još malo, dolazi
sa svojim bendom The Light, sviraju cijeli Unknown Peasure.
– Iz Joy Division?
Uuu, to bi bilo dobro ić pogledat. Može! Samo da sam slobodan od svih obaveza,
nema frke. A koji je to dan?
– Ovaj, pa, gle, hmm,
to je, ono, danas. Mislim, večeras. U Pauku.
– Ajoj, ne mogu!
Igramo košarku danas u Kostreni. Sorry, stari. Zašto ti ne dođeš koji put s
nama?
– Vrlo si uviđajan,
stvarno jesi, al te moram podsjetiti da sam otprilike pol metra niži od tebe. To
je prvi razlog. A i inače sam lud za tim sportom. Jel to ono di se igra s
kapicom na glavi?
– Ne, ne, to je
vaterpolo, sasvim ozbiljno mi odgovara.
– Da, da, vrlo se
uvjerljivo pravim iznimno glupim. A niš
onda, idem tražiti neku novu žrtvu za Zagreb. Čujemo se!, poručim mu
optimistično.
– Javi mi sutra kako
je bilo, ajde baš me zanima kako stari grintavi prdonja nosi taj kompleks od
Curtisa, može?
– Je.
Tututututututututututututu mi odgovara druga strana.
Konačno shvaćam da mi je ponestalo prijatelja koji bi se
otputili sa mnom na tu svirku pa si razmještam raspored ostatka dana
prilagođavajući se televizijskom programu. Uzmem u ruke tu crnu ploču od
Divisiona, vrtim je, izvlačim pažljivo iz zaštitnog prozirnog omota, i dosjetim
se kako mi ju je poklonio (ili samo posudio a ja je zadržao tojest otuđio od
njega zanavijeke?), gle neobičnosti, Robijev šogor, moj frend s faksa, Bule,
pred, nećemo se lagati, malo manje od tridesetak godina. Kontam hoću li je
tutnut na gramofon ili da se još jednom podsjetim kako je to kad Marc Bolan
zaurla o metal guruu. Kad sam se motao, to je usputna digresija, po Notting
Hillu, tražio sam ko mutav neku oznaku, natpis koji bi upućivao na činjenicu
kako je upravo ovdje od rujna 1969 do lipnja 1971 živio gore spomenuti umjetnik.
Vidim na daleko, majkemi, ali svejedno nisam našao taj hvalevrijedni spomenik
britanskoj pop kulturi. Ostavio sam si u zadatak nek to iskopam prilikom
sljedeće posjete Londonu. Odustajem i od Slidera, te se konačno odlučim na debi
album Van Halena. Stavim na glasno. Počnem generalku po stanu. Tako naime
liječim frustraciju kad ne uspijevam realizirati zamisao dana. A za danas je
ona bila, samo da vas kratko podsjetim, koncert Petera Hooka. Izglancao sam
pod, pa kupaonu, na zrcalu sam ostavio piknjice od paste za zube. Moj osobni
autogram neurednosti. Ko ga šiša! Nakon toga sam presložio nešto knjiga,
zadržao se nešto duže nad Spiegelmanovim stripom, i skužio kako mi je Kizo dva
dana ranije dostavio pola kolekcije Uranele! Istina, na usb sticku, al svejedno
veseli. Kad sam i to progutao, palim TV, pratim napetu epizodu švedskog
inspektora Wallandera. Grizem si do krvi nokte, ne dišem zbog neizvjesnosti
minutu dvije, kad zazvoni mobitel. Pogledam u sat, pokazuje 23.22. Hmm,
neobično vrijeme za nazivati okolo, složit ćete se. I još k tome zove Pravnik,
inače slab na okidaču za pozivanje, heh, da.
– Ej?, pitam
oprezno.
– Šta radiš?
– Piljim u TV, bez
veze. Jel neka frka?, upitam i srce mi počne ubrzavati.
– Umro je Robi.
– Aaaaaa?! Ma ne seri!
Stvarno sam se prestravio! Kakve su ti to srednjoškolske fore?, odbijam,
naravno, prihvatiti neminovno.
– Ne, ne, ne zafrkavam
se, reče mi Pravnik s vibratom u glasu.
Klizim leđima niz frižider na pločice kuhinje, sjedam jer me
noge ne drže. Popio bi rado sad čašu vode, samo da mi je ima netko i dodati.
Slušam frendov glas iz daljine, objašnjava mi ‘igrali su košarku, odjednom je stao, pao, pokušavali su ga
reanimirati, ali ništa od toga…’ Vava, si tu?
– Da, cijedim iz
sebe tu dvoslovnu riječ kao nedozreli limun.
– Morat ćemo se
vidjeti sutra, može?, pita me Pravnik.
– Aha.
Pribrao sam se u nekoj manjoj mjeri, počeo nazivati ostale
iz naše male društvene mreže. I tako do 2 ujutro, kad sam shvatio da je već
počeo…
Petak, 22. ožujka:
onda mi je po planu predviđeno bilo spavanje. Legao sam u krevet. Čekao sam
budilicu da me uvjeri kako sam dovoljno odmarao, ukopčao mobitel i pomislio
kako je čudna bila sinoćnja mora! No, sadržaji poruka koje su me zasule
govorile su istim rječnikom kao i ja noćas – to je nemoguće! Glavinjao sam
ostatak dana s bolom u, pretpostavljao sam, želucu, potrošio još kredita na
telefonu, a onda je Bule javio kako se već sutra, u subotu, opraštamo od
Robija. Počinje utakmica stoljeća za nas i njih, minutom šutnje. Uh. Gasim
odmah TV.
Subota, 23. ožujka,
14.30. Skupljamo se ispred moje
zgrade, najbliže nam je tu se isparkirat, slutili smo kako će prilaz cimiteru
biti zakrčen vozilima, ubrzanim koracima se približavamo Kastvu. Glupiramo se
po putu, naravno, ozbiljna situacija zahtijeva odgovarajući obrambeni mehanizam
staviti u stanje krajnje pripravnosti. Pozdravljamo se s poznanicima na ulazu,
diskretno si odmahujemo, ogovaramo neke likove koji se ukazuju pred našim
očima. Tipovi iz nogometa. Klapa je pratila tvoj izlazak iz kapele. Izbor
muzike vjerojatno nije bio baš skroz po tvom ukusu, zar ne? Kratko traje put do
tvoje nove, zadnje, adrese. Kolona se polako kreće prema tebi. Ispred mene moj
imenjak te pozdravlja stisnutom rukom, dva puta se kvrcne u grudi, zamućenih
očiju, prepušta mi mjesto. Stojim nad tom pravokutnom rupom, gledam drveni
poklopac okićen šalom na tvoj/naš najdraži klub, laticama rožica, uzimam ih
nekoliko u prste kao da solim salatu, dodajem ih povrh ostalih i poželim ti,
ničega se drugog nisam sjetio, dobar rokenrol Robi!
Još je subota. Improviziramo druženje/karmine u našem
prostoru gdje sviramo, znaš već, tamo si nas dolazio nedjeljama zabavljati
svojim dogodovštinama iz Nigerije, pohvalit se svojim novim frendovima iz
Slayera, uglavnom ćakulamo i zezamo se, onako potiho. Zaključujemo na koncu da
se isplati zabučati kako si volio – uvijek si na bis, nisi li?, od nas tražio
Precious&Grace. Primjereni atributi tvom karakteru, ne? Boh prijatelju.
Podijeli na društvenim mrežama